Piše: Danilo KALEZIĆ
Pokušava se na najperfidniji način uništiti vrijednosna supstanca zapada koja je generisala blagostanje za građane tih država. Nove okolnosti uslovljavaju redefinisanje koncepta odbrane pa čak i tradicionalno neutralna Švedska i Finska razmatraju napuštanje tog koncepta koji ih ne štiti od nedržavnih igrača. Dok zemlje koje već participiraju u sistemu kolektivne bezbjednosti tješnjom saradnjom grade front protiv rastućih prijetnji.
Pred Crnom Gorom se stvara dilema koja u tom obliku ne bi trebalo da postoji. Kad su vrijednosti jasne, jasan je i izbor. Demokratskim plebiscitom 2006. godine Crna Gora je iskazala spremnost da gradi državu utemeljenu na vrijednstima liberalne demokratije. Rješavanje pitanja odbrane po značaju je u istoj ravni sa pitanjem državno-pravnog statusa, jer determiniše sposobnost države da opstane. NATO, kao zajednica visoko razvijenih zemalja koje baštine vrijednosti kojima Crna Gora teži, predstavlja sigurno utočište za svaku državu sa balkanske vjetrometine.
Iako nastala kao vojna, NATO je danas puno više od organizacije toga tipa, prvenstveno zbog proširenog spektra aktivnosti kojima se bavi, ali i jasne ideološke profilacije. Pa kao takav ima značajan emancipatorski kapacitet, što se najbolje pokazalo kroz podršku posrnulim postkomunističkim društvima.
Integracija u NATO za Crnu Goru znači reintegraciju u klub razvijenih država Zapada u kojem je bila uvaženi član dok iz njega nije nepravedno izbačena početkom minulog vijeka. To je potvrda da Evropi pripadamo suštisnki, a ne samo geografski. Crna Gora je istorijski uvijek bila bedem vrijednostima Evrope čak i onda kad ih nije na najbolji način razumjela. Na simboličkoj ravni ovo je važno, jer znači da kao i puno puta do sada Crna Gora staje rame uz rame sa najboljim, u poštovanju ljudskih prava, ekonomskom razvoju, socijalnoj pravdi. Članstvo u NATO pozicionira našu državu na mapu političkog Zapada! Dakle, Crna Gora u NATO je Crna Gora na Zapadu.
Nije slučajno da su NATO članice ujedno i među najrazvijenim zemljama svijeta po svim relevantnim parametrima, iako različitog modela ekonomskog razvoja ( odsocijalizma skanidanvskog tipa do britanske liberalne ekonomije). Svemu tome zasigurno doprinose benefiti članstva, član 5 Vašingtonskog ugovora, glas u procesu donošenja odluka, zajednička vojna komanda koji obezbjeđuju bezbjedni okvir gdje društvo može neometano da se razvija. Za društva koja nemaju snažnu demokratsku tradiciju važno je da kroz interakciju sa onim koje to imaju, usvajaju vrijednosti takvih sistema za što se kroz participaciju u Alijansi otvara put.
Standardi koji se pred Crnu Goru postavljaju kad je riječ o članstvu, kao što su reforma vojske i bezbjednosnog sistema, vladavina prava, su stavke koje se mogu naći u programima svih političkih partija. Rijetko oko čega postoji konsenzus kao o potrebi vladavine prava kao preduslov demorkatskog razvoja države a to je nešto na čemu NATO insistira i što je spreman da podrži.
Upravo na inicijativu Alijanse se ušlo u reformu službi bezbjednosti koje nose oreol komunističkih vremena, a sad se nalaze pod parlamentarnom kontrolom. Iz čisto praktičnih razloga Alijansa želi članicu koja liči na njih a uz to je i spremna da pomogne procesima koji bi Crnu Goru izgradili po tom modelu. Sa pozicije realpolitike nije mudro odbiti priliku da se bude dio vojno najmoćnijeg kluba na svijetu čije odluke imaju direktne posljedice i po nas same.
Sve strahove i animozitet koje crnogorsko društvo manifestuje prema članstvu u Alijansi nije bilo pristuno samo kod nas. Kad je Zapadna Njemačka odlučivala o članstvu u NATO, tadašnji kancelar Adenauer bio je izložen kritikama da takav scenario vodi u zaoštravanje odnosa sa SSSR-om, opterećenje vojnog budžeta njemačkoj privredi u oporavku, nemogućnost ponovnog ujedinjenja Njemaca.
Istorija je demantovala sve kritike!
Povlađivanje sopstvenim strahovima i zabludama je po pravilu loš izbor. Zbog toga je najvažnije imati mudrosti da se saslušaju argumenti bez apriornog odbijanja istih. Kako je zapisao Pekić, "treba gledati pravo jer da se htelo gledati iza sebe, dobili bismo oči na potiljku”, uz poštovanje prema prošlosti i nekim traumatičnim iskustvima , treba krenuti naprijed i učiniti sve da se slične stvari više nikad ne ponove.
(autor je predavač na Jacobs Univerzitetu u Bremenu)
