Piše: Rajko CEROVIĆ
Teško da danas velike mnogoljudne i ekonomski jake zemlje mogu spokojno gledati na svoju buduću bezbjednost, bez prijatelja i čvrstim ugovorom obavezujućih saveznika. Primjer prostrane i mnogoljudne Ukrajine, ili znatno manje Gruzije, ne dozvoljava da se gornja konstatacija prosto zaboravi ili previdi.
Tako je kristalno jasno da, primjera radi, savremeni terorizam nije više usamljena pojava niti su njegovo porijeklo, kao ni ciljane žrtve tako precizno obilježeni da mnogi izvan tih relacija mogu ostati spokojni. Valja se diviti našim pretežno usamljenim intelektualnim junošama koji, zarobljeni istrošenom frazeologijom, od drveta ne vide šumu. Kako divno zvuči neutralnost iz njihovih ustiju? Sva ta nekada milozvučna retorika, danas je prosto smiješna. To je možda uputstvo za nas da nekoga kao sila „slučajno“ ne napadnemo, ali teško da važi za potencijalnog napadača. Takva vrsta verbalne gimnastike ne da je dosadila, nego je više nego vidljivo da istupa u ime nečijeg interesa koji nije baš naklonjen Crnoj Gori.
Zanimljivo je pogledati iz kojih društvenih slojeva dolaze gorući protivnici crnogorskog učlanjenja u NATO? U prvom redu tu su osobe koje su u proteklih 25 godina uvijek, najmanje od dvije do deset godina kasnile, ne razumijevajući ni doba u kojem su trajale ni neposrednu stvarnost.koja ih je okruživala. Pomenimo, kao primjer, onaj nesrećni, ali ispravan nastup Momira Bulatovića u našoj Skupštini kad se vratio iz Haga, a prethodno, kao greškom, bio vozan do češke prijestonice.
Nije, bar ne za današnje NATO protivnike, nikako dolazila u obzir suverena država Crna Gora. Ne, sve ima da se radi samo po uzoru na Srbiju i sa Srbijom. Jadni Momir, koji sigurno nije bio prehrabar, kazao je tada: Pa dobro onda Crnoj Gori ne treba ni vlada ni Skupština, ni izbori ni naravno druge institucije. To što je jedva izdejstvovanu skupštinsku i svoju odluku sjutradan morao poništiti – druga je stvar. Sjetimo se silnog otpora na Srbiju zbog toga što je izručila Miloševića Hagu! Sjetimo se dugog natezanja oko rezolucije o Srebrenici, ili mitingaškog zapomaganja zbog toga što je Crna Gora priznalaKosovo. I tu su davana svečana obećanja da će mitinzi danonoćno trajati dok ne padne Vlada. Sjutradan su mitingaši shvatili da rade jalov posao. Koliko je takvih skupova i obećanja za proteklih 25 godina prohujalo Crnom Gorom?
Ne treba ni za trenutak izgubiti iz vida činjenicu da su žestoki protivnici NATO saveza u Crnoj Gori ili vjernici ili pristalice i obožavaoci Srpske pravoslavne crkve, koja je danas najjača ruska agentura u Crnoj Gori. Ne treba sumnjati u to što je u stanju da učini SPC u ovoj situaciji, direktno zadužena iz Moskve. Mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori NATO savezu otvoreno pripisuje fašizam!? Naravno bez imalo stida, kao i uvijek kad je riječ o vlastitim postupcima.
Konačno, dobar dio protivnika NATO saveza u Crnoj Gori svojim stavom hoće da imponuje Srbiji za koju vjeruje da će definitivno ostati navodno neutralna. Ni govora! Srbija samo treba da prizna Kosovo, što po svoj prilici više ne možeodlagati, pa da istog trena postane siguran kandidat za prijem u NATO, bezpostavljanja komplikovanih preduslova kao u crnogorskom slučaju. Niti će Srbija ostajati usamljena u NATO okruženju, niti će težiti evropskoj zajednici, a navodno prezirati NATO. Sve je to današnjem srpskom vođstvu suviše jasno.
Držeći se savezništva samo sa Rusijom nema ništa ni od učlanjenja u EU, što opet znači odsustvo Srbije sa evropskog tržišta koje je i bliže, raznovrsnije i bogatije od samo ruskog. Bez obzira na sadašnju srbijansku retoriku pouzdano se zna da do sada ni jedna zemlja nije ušla u EU, a da prethodno nije postala NATO članica. Opet se, dakle, kad je o crnogorskim antinatovcima riječ, radi o kašnjenju od najmanje dvije do, u krajnjem slučaju, pet godina.
No, pokušajmo izbliza proučiti kako bi izgledala navodna crnogorska neutralnost, koliko bi koštala i koja vojna sredstva bismo, morali posjedovati, bar u najmanjoj upotrebljivoj količini, a da budemo koliko toliko uvjereni da su nam, bar u prvom trenutku, odbrambene šanse izgledne? Uzmimo kao primjer samo avijaciju. Pošto su klipni avioni za rat neupotrebljivi najmanje sedamdeset godina unazai tijesno sarađuju d računajmo, naravno, sa modernim mlaznim letjelicama. Malo je nezgodno sa pilotskim treninzima. Samo što podignemo mašine u nebo za, samo minut ipo ili nešto malo manje, već povrjeđujemo tuđi vazdušni prostor. Koliko bi nas tek koštala minimalna ratna mornarica? Zaboga, mi smo primorska zemlja! Lako je Srbiji koja nema mora, pa može još godinu dvije odlagati svoj zahtjev za učlanjenje u NATO?!
Ostavimo šalu na stranu, pa pripitajmo sve zemlje bivšeg Varšavskog pakta koje su danas ukljućene u Evropsku uniju, a prethodno postale NATO članice, da li su ulaskom u pomenutu alijansu doživjele određene ekonomske benefite? Sve da hoće ne mogu nas lagati. Pouzdano se zna da jesu. Konačno, komforno je biti daleko od razuma, pa nedovoljno odgovorno tražiti neutralan položaj za malu Crnu Goru kad se mnogo moćnije zemlje radi vlastite bezbjednosti udružuju i tijesno sarađuju pred mogućim opasnostima.
(autor je književni kritičar i publicista)
