Tog jutra je, sa više strana, stigla poruka o objavljivanju "spornog dijela intervjua" Srđana Milića, kako je stajalo u nadnaslovu te "vijesti" na portalu "Vijesti".
Pošto je razgovor sa predsjednikom Socijalističke narodne partije emitovan u glavnom dnevniku Javnog servisa prethodne večeri, nije odmah bilo jasno što izraz "sporni dio intervjua", zapravo, znači.
Stvari su ubrzo razjašnjene: Vijesti, naime, nijesu objavile intervju, niti dio intervjua. Nešto su drugo oni prenijeli.
Razgovor snimljen bez znanja učesnika, ne spada u novinarski, vec u jedan stariji zanat. To sto smo čuli na snimku i pročitali u transkriptu nije "dio intervjua", već slobodni i neformalni razgovor, koji nije bio za javnost. I, najvažnije - čemu atribut "sporni"? Za koga sporni, zbog čega sporni, u odnosu na što sporni?
Sada, bi, naravno, mogle da se ispišu stranice i stranice teorije zavjere, sa najfantastičnijim i fantazmagoričnim objašnjenjima i pretpostavkama - ko je tu i zašto snimao, da li su sagovornici znali da su snimani, da li je to neko naručio; ako jeste - od koga i zašto; zašto je taj snimak sačuvan, kome je i kako poslat, zašto je prvobitno objavljen na ovom portalu, pa ubrzo skinut; kako je to i zašto objavljeno na drugom mediju? Ko od toga ima koristi i kakva ta korist može biti?
I tako dalje, teorija zavjere u Crnoj Gori i inače ima vazdan i u nedogled ...
Istina je, vjerovatno, sasvim banalna: nesporazum ili slucajna greška koja je dovela do objavljivanja, pa povlačenja sa portala RTCG. Banalnosti i slučajnosti, međutim, prestaju objavljivanjem na drugim medijima, uz vec pomenutu "obradu".
Ono što sve nas treba da zabrine je cinjenica da je moguće da se novinarstvo, ta plemenita i važna branša, brutalno i bez zazora, svodi na podvrstu "Velikog brata" i slicnih subkulturnih otpadaka.
Takvo zagađenje medijskog prostora i naše kulture je omogućilo da i ovaj "sadržaj" bude doživljen i lansiran kao legitiman i opravdan - jer, pobogu, "u politici je sve dozvoljeno" ...
Ovakva se logika možda nekome i može učiniti validnom - ali prije nego sto uskočimo u taj štetni zaključak - treba se sjetiti proste i spasonosne činjenice: novinarstvo nije politika, niti to treba da bude.
Naravno, svjesni smo svi da se u Crnoj Gori uporno promoviše suprotna teza i na njoj zasnovan sistem. Tu niko nije nevin, niti imun. Pobrkane su i odavno pređene granice dozvoljenog i dopuštenog, profesionalnog i dostojanstvenog. Mediji, nažalost, mogu biti i topuzina, pa ko udari jače i preciznije.
Zato bi jedino iznenađenje u ovom zbitiju bila vijest da se dotični urednik, pošto mu je dospio u ruke snimak o kojem je riječ, uzdržao od iskušenja i umjesto promptnog objavljivanja, pozvao g. Milica i zatražio intervju na neke od tema koje i ovaj crnogorski političar, bas kao i svi političari ovoga svijeta, ne objašnjava istim riječima i izrazima kad ga snimaju i kad ga ne snimaju.
Taj propušteni gest pravog Novinara bi bilo ohrabrenje za sve koji žele da se bave ozbiljnom politikom, ali i ozbiljnim novinarstvom u ovoj zemlji. To bi bio i podstrek i ohrabrenje svima koji su spremni da se zalažu za odgovorni i korektni odnos između političara i novinara, koji nam je svima suštastveno potreban.
Sve to, naravno, ne oslobađa Srđana Milića od odgovornosti za rečeno i za nerečeno. Umjesto zaklinjanja da partija na čijem je čelu neće uraditi ovo ili ono - bilo bi, zapravo, mnogo bolje i, svakako, svrsishodnije, da je lider SNP dodatno objasnio ono što je rekao u intervjuu koji može biti i treba da bude predmet pažnje javnosti. Dakle - u onom razgovoru koji je emitovan u Dnevniku RTCG.
Za to gospodin Milić duguje ozbiljna objašnjenja, a ne izvinjenja i pravdanja. Zbog tog intervjua bi trebalo da ga nasi novinari propituju i "rešetaju". Tu ima nedorečenosti i izvjesnih kontradikcija, uključujući onu kada govori (uzgred - sasvim opravdano i tačno) o opasnom negiranju antifašizma, ali bez objašnjenja zašto je to kazano i kome je namijenjeno. Ta lista je duža od jednog imena, na čiju smo bradu u tom času svi pomislili.
Prije i poslije toga, g. Milić ima obavezu da objasni svoj anti-NATO stav, tj. specifičnu razliku njegove stranke po tom pitanju u odnosu na druge opozicione partije i grupe (ako razlike ima!), a posebno da jasno ukaže na diferenciju između načelne podrške građanskom buntu - u odnosu na proteste koje organizuje i promoviše samo jedan, nesumnjivo manjinski, segment opozicije u Crnoj Gori. Partija na čijem je čelu Srđan Milić treba i o tome da ima jasniji stav, bez obzira da li su mikrofoni uključeni ili isključeni.
Pošto naslov ovog kratkog razmišljanja nije slučajan – za kraj jedno korisno objašnjenje: "time-out" je tradicionalni poklič porijeklom iz Gornjeg Polimlja. Koristi se u, nažalost - sve česćim, situacijama kada zamolite novinara ili novinarku da nešto kaže ili da ne kaže, a on/ona uradi upravo suprotno! Iskustvo je pokazalo da je taj usklik podložan vađenju iz konteksta, pa je preporučljivo koristiti ga oprezno i s mjerom. Bez obzira na nedostatke u učinkovitosti, ova se "šifra" može upotrijebiti kao neka vrsta prve pomoći u situaciji kada ste prepušteni na milost i nemilost onoga koji drži kameru i prst na off/on dugmetu mikrofona, te đavolske sprave.
Šteta što se kolega Milić nije sjetio tog ubojitog verbalnog oružja u dramatičnim trenucima snimanja bogougodnih razgovora na Belvederu! :)
Miodrag Vlahović
Autor je predsjednik Crnogorske demokratske unije
(Tekst je uz dozvolu autora preuzet sa portala RTCG)
