Hukić je objasnio da je vješala pripremio da se ubije ukoliko mu država ne pomogne, jer nema osnovna sredstva za život.
Navodi da je u maju prošle godine, nakon tri decenije provedene na robiji, ostao potpuno sam. Uz to, kaže, nema ama baš niti jednog eura primanja, i više je gladan nego sit.
„Neće ova država da okrene glavu na bivše robijaše. Jeste, petina je, ja sam odležao svoje za ono što sam uradio. I izašao iz zatvora, gdje sam nebrigom državne birokratije, i njihovim neznanjem, proveo čak godinu i po duže. Sada sam ostavljen na milost i nemilost, da umrem u ovoj bijedi“, priča Bitko dok isprobava napravljena vješala od užeta, gdje će, kako ističe, uskoro sebi skratiti muke i otići na onaj svijet.
On kaže da je osim vješala iskopao i raku da ga ne sahranjuju nigdje drugo nego ispred njegove kuće.
Bitko kaže da ga svi zovu i da je možda čovjek sa najvećim robijaškim stažom u Evropi. Iza sebe ima tri decenije zatvora. Navodi da je preživio pravu golgotu i nekako ostao živ. Prvo na Golom otoku, zatim u Spužu i Nišu.
Svemu je, kako dodaje, došao kraj svim mogućim mukama i iskušenjima.
On dodaje da zavisi samo od dobre volje ljudi koju mu daju po neki euro. Od milostinje kupi hljeb koji, kako kaže, jede sa vodom, a nekih dana nema ni to.
Hukić živi u kući koja mu je ostala od roditelja, a zbog starosti samo što se nije srušila. Tu se uselio nakon odsluženja robije.
Navodi da nije u stanju da izdejstvuje dobijanje dokumenata, s obzirom na to da je državljanin Srbije, rođen je u Sjenici, a nema ni novca da plati troškove.
Izvor: Dan, CdM
