Stvari su bjelodano jasne. Samo nekoliko odabranih u policiji i tužilaštvu je znalo sve detalje operacije hapšenja bivših i aktuelnih funkcionera u Budvi. Birani pojedinci iz grupe osumnjičenih bili su očito obaviješteni da će im u utorak ujutro inspektori pokucati na vrata. Neki iz medija, sa dobrim vezama, imali su maglovite najave da se nešto veliko sprema tog jutra u prijestonici turizma... Ali, samo je redakcija „Vijesti“ posjedovala privilegovane informacije - znali su ko će, u koje vrijeme, na kojoj lokaciji, biti priveden i otpremljen za Podgoricu na saslušanje.
Očigledno ne treba dokazivati, dovoljan je uvid u potpisane ekskluzivne snimke: nema tog reportera, ma koliko bio brz i sposoban, koji može biti u isto vrijeme na tri različita mjesta; nema tog novinarskog vuka koji može da pogodi ko će prvi biti priveden; niti postoji novinarska intuicija kojom se može predvidjeti da će, na primjer, kćerka Svetozara Marovića biti, baš u cik zore, baš u Budvi kod roditelja, a ne u domu na Cetinju.
Privilegije
Na konferenciji za novinare, pomoćnik direktora Uprave policije Milovan Pavićević je precizno pojasnio - operacija je bila tajna, odavanje informacija je moglo da ugrozi akciju, naglašavajuci tako potrebu da se stvari istraže do kraja.
Sve su oči, dakle, uprte u tužilaštvo. I zato Milivoje Katnić nema potrebe da - nezgrapno bježeći od neugodnih novinarskih pitanja - odgoneta tajnu postojanja inteligentnog života u vasioni ili da se pravi kao da je baš pao sa Marsa. Jedan od zadataka Glavnog specijalnog tužioca - makar u zaleđu priče o dokazivanju krivice privedenih iz Budve - mora da bude i istraga o curenju privilegovanih informacija koje su određenom mediju mogle da donesu materijalnu i profesionalnu korist, ali i da posluže za spinovanje javnosti u određenom pravcu.
Ne zato što je riječ o redakciji “Vijesti”. Uredništvo tog koncerna uradilo je ono što bi učinila i većina drugih medija da su raspolagali ekskluzivno ustupljenom informacijom - izvijestili su javnost o društveno značajnom događaju, objavljujući ekskluzivne snimke i fotografije.
Dobro, oni skloniji cinizmu, mogli bi osnovano da se zapitaju: kako su to urednici medija - koji tvrde da su gonjeni i progonjeni od režima - dobili tako vrijedan operativni podatak, upravo od – organa gonjenja?
To je ipak manje bitan rukavac priče. Otvoren je značajniji problem jer je privilegovana informacija, iz instutucije koja raspolaže privilegovanoim informacijama - data privilegovanom mediju. I to nije prvi put, što ukazuje da je riječ o društvenom opasnom obrascu upotrebe i zloupotrebe povjerljivih informacija.
,,Slučajnosti”
Istini za volju, možda je nekad riječ o podudarnosti, pukoj slučajnosti. Kao ono marta ove godine, kada se naredba za izviđaj Vrhovnog državnog tužioca povodom četiri godine starog izvještaja o stanju u bjelopoljskoj bolnici vremenski poklopila - eto, baš u dan - sa ekskluzivnom objavom istog izvještaja na stranicama ,,Vijesti“. Ostalo je da se Ivici Stankoviću vjeruje da iz njegove kancelarije nije mediju dostavljen izvještaj.
Da bi se povjerovalo u neke druge slučajeve, potrebno je ipak više od riječi - jasna reakcija institucija. Jer, kada se u jeku sudskog procesa u ,,aferi Košljun“, opet na stranicama ,,Vijesti“ pojavi transkript razgovora optuženih, koje je tajno snimala policija - a koji se odnose na drugi sudski slučaj i nijesu u spisima predmeta! - onda je teško povjerovati u dirljivu sagu o istraživačkom novinarstvu. Više liči na klasičnu, prizemnu, upotrebu medija za presuđivanje ljudima prije sudske presude. Da sve bude interesantnije: iako je tada advokat odbrane hitro podnio krivičnu prijavu - nije bilo rezultata istrage, čak ni informacije da je bilo provjere ,,ustupanja“ zaštićenih informacija.
Takozvano ćutanje administracije.
Ćutanje je bilo jedina reakcija policije, tužilaštva pa i Agencije za nacionalnu bezbjednost i u jednom mnogo poznatijem slučaju, koju godinu ranije. Zaista: vjeruje li iko danas da je onaj nesrećni poštar iz Plužina zaista ekskluzivno dostavio listu ,,Dan“ famozne listinge telefonskih razgovora u kojima su - uz vješto krivotvorenje pozivnih brojeva - visoki državni funkcioneri Crne Gore stavljeni na stub srama da šuruju sa čovjekom osumnjičenim da je jedan od najvećih narko bosova Balkana? Državne institucije koje bi morale, po službenoj dužnosti, otkriti istinu - mudro ćute.
Čekajuci reakciju
Zato je i u ovom najnovijem slučaju curenja informacija (čitaj: dostavljanja informacija) važna reakcija nadležnih. Jer, ako čelni ljudi crnogorskog tužilaštva žele da čuvaju kredibilitet državne institucije nakon akcije hapšenja u Budvi, ukoliko hoće da odagnaju osnovane sumnje da im izabrani mediji služe kao sredstvo za iznudu, neophodno je da hitro istraže - ko je, sa kakvim motivom i za čiji interes zloupotrijebio položaj, ugrozio tajnu operaciju i odao privilegovanu informaciju.
Ukoliko se ipak odluče da tragaju za ,, intelegentnim vanzemaljskim životom”, biće mnogo toga jasnije, ovdje kod nas na zemlji -o upotrebi i zloupotrebi medija, informacija i položaja u državnim institucijama.
Draško Đuranović
Pobjeda
