Gospodin Ćosović se zaista našao u poprilično nezahvalnoj roli. U želji da sataniše SPC i njene popove, najprije je nasio na proizvoljnu propovijed Šerba Rastodera (na državnoj televiziji). Potom je priznao da nije kazao istinu o govoru patrijarha Irineja, ali je pokušao da mi, ipak, nametne raspravu o SPC i Amfilohiju. Kako to nije išlo, a ne znajući ništa o prošlosti ovoga kraja, posebno u Drugome svjetskome ratu, na brzu ruku je pokušao da traži „dokaze“ za Rastoderove konstrukcije. Sučeljen i (iako samo s nevelikim dijelom od mnoštva kojim raspolažem) dokumentarnom građom, koju izbjegava i da pomene a kamoli da ospori, saopštava da je rekao sve što je imao i da završava diskusiju!
Piše: Branko JOKIĆ
Dakle, ne vjerujem odlazećem diskutantu da je iskren kada se završnoj priči (nekome i od nečega) pravda i kaže da mu je cilj bio „samo“ da se utvrdi istina o tome šta se zbilo u Velici 28. jula 1944.godine. Vjerujem, da mu se ova rasprava omakla!... No, bilo kako bilo, prinuđen sam da je i ja privodim kraju.
Za mene, moje Veličane i najveći broj istraživača koji su se ovom temom bavili bez predrasuda, pristranosti, pritisaka i unaprijed zadatih i pripremljenih zaključaka, koji su svoje nalaze zasnovali na izvornoj arhivskoj građi i sjećanjima preživjelih (kojih još uvijek ima), i to argumentovano saopštili u povelikom broju publikacija, istina je (uglavnom) poznata. Da nije moguća druga varijanta potvrđuje i ono što je na ovome portalu do sada (za)pisao g. Ćosović, a i na kraju kazuje uopštene priče.
Tako je novo u pisanju g. Ćosovića o Đurišiću samo to što pridodaje dileme o tome koliko su mu bili (ne)odani Veličani. Evo, udvoljiću i toj znatiželji, s jednim dodatkom. Kako sam već sam ranije saopštio, nesporno je su Đurišiću i Veličani dali solidan prilog, ali evo i dokumenta o tome da je ovaj četnički glavešina, takav-kakav je bio, i brinuo za ove krajeve.
Pavle Đurišić i Prenk Calja: Ovo je izvještaj Andrijevičkog partizanskog bataljona komandantu Prve andrijevičke brigade, od 25. januara, 1943. godine (Vojni arhiv, Beograd, CG-V-1316). U njemu piše da je Prenk Calja, 20. januara te godine, došao u Gusinje, pozvao plavske i gusinjske fašističke vođe i održao govor, u kome je rekao: „Ja sam komandant svih trupa od Skadarskog jezera do Čakora. Na to mjesto postavio me Duče. Muslimani, od vas tražim da budete mirni i ne dirate srpski živalj, koji je među vama. Ja sam pobratim s vasojevičkim vojvodom Đurišićem…“ Dakle, sasvim je jasno da se Đurišić pobratimio (i) sa ovim (albanskim) fašističkim prvakom (na čiji ga je predlog odlikovao Draža Mihajlović…), ne samo radi zajedničke borbe protiv partizana. Neka posjetioci portala presude da li je to razlog što veoma okrutni pripadnici dosta brojnih snaga Prenk Calje nikada tokom rata nijesu dolazili u Veliku, iako je bila dio okupacione zone koja je bila pod njihovom komandom…
Uz ponavljanje opštih mjesta o Đurišiću (kojega ja, evo, „branim“…), G. Ćosović ponavlja kako je Velika bila „najpartizanskije selo na sjeveru“. Nije baš tako, iako nije bila ni četnička baza (tu eleboraciju sam učinio u ranijim prilozima). Onda pominje Miloša Džudovića. On je kao glavni pozadinski partizanski radnik, cijelo vrijeme rata bio u Velici i tačno je da je rekao ono što navodi g. Čosović. Ali, da je malo bolje propratio aktivnost ovoga komuniiste i partizana ne bi olako donosio zaključke: na 40-godišnjici obilježavanja genocida u Velici, na velikom skupu na Čakoru, Džudović je više puta istakao ko su bili osvetnici: metohjsko-rugovski Albanci i plavsko-gusinjski vulentari. Kada već želi da istražuje, taj je govor g. Ćosović mogao naći (na primjer, u „Pobjedi“...)
Ipak, ovoga puta je glavni „argument“ za ovoga „znalca“ tih i drugih ovdašnjih zbivanja da ja, opisujući ukupni ratni ambijent u kome je pripreman krvavi genocid na njegovome samome kraju, iznosim „pojedinačne zločine“ pa me „tješi“ da je takvih u Crnoj Gori „bilo na hiljade“.
Ostaviću posjetiocima Analitike da odgonetnu razlog za ovakvu uvredu nevinih veličkih žrtava (nije nova, ali se nadam se da je ovoga puta, ipak, u pitanju previd…) Međutim, ima mnoštvo dokaza da se nije radilo samo o pojedinačnim ubistvima, već čestim i masovnim upadiima plavsko-meteških vulentarsko-fašističkih grupa, i to od 1941. godine i svih narednih. Pored više slučajeva ubistava po nekoliko članova porodice, pljačke i paljevina kuća, evo i jednoga o kome se manje zna(lo), jer je i to do skoro bila „zabranjena tema“.
Zločini vulentara: U julu 1941.godine ovi fašisti, na čelu sa Šemsom, Šabom i Rizom Ferovićem, po svim okolnim pravoslavnim selima poslali su svoje jednice (a ne pojedince) koji su - kao da se radi o zvijerima - pohvatali preko 500 majki i djece i strpali ih u zatvor u Plavu (nećete, G. Ćosoviću, reći da je naredbu i za to izdao neki italijanski ili njemački komandant). Da ne opisujem nečovječne uslove u tome zindanu, u tome našeme Aušvicu, donosim „samo“ spisak od 28 đece koja su, od ukupnog zlostavljanja, gladi i žeđi, u njemu umrla (sačinio ga je Veličanin, prof. dr Marko Knežević, koji je takođe bio u zatvoru, u kojemu su mu umoreni maloljetni brat i sestra, a žalosna majka, koja je bila s njima, sve to gledala…)Inače, plavsko-meteški, martinovićki, hotski, rugovski, istinićki i drugi koljači su imali poseban „merak“ upravo na đecu. U masakru 28. jula,1944.godine, zajedno sa Njemcima, ubili su blizu 120 Veličana mlađih od 18.godina. To se vidi iz spiska (takođe prof. Kneževića) koji slijedi. Obratite pažnju kako su potpuno ugašene pojedine porodice: zlikovci su zaklali pa u vatru rođenoga doma bacili petroro nejači Vukosava Živaljevića (on je tada bio u zarobljeništvu), starosti od devet do 17 godina, po četvoro ili troje u kućama Vučetića, Gojkovića, Jokića, Rista Živaljevića, Dušana Simonoviića i drugih. Očigledno da je g. Ćosović imao namjeru da minimizira i zabašuri sve ovo, slijedeći „metogologiju“ aktivista bratstva-jedinstva i nekih protagonista nove plavsko-gusinjske istorije, čije je izmišljanje i dalje u toku. Umjesto da dovede u pitanje makar jedan priloženi dokument (što je, naravno, nemoguće), ili da priloži drugačiji (koji, eventualno, potkrepljuje njegove „nalaze“) teoriše o ukupnome stradanju Muslimana u Drugome svjetskome ratu ili priča priču o diviziji „Princ Eugen“.
Valjda je svakome čitaocu jasno da predavanje (prepisano od S. Božovića, kojega i ja citiram u svojim knjigama) o pomenutoj diviziji nema nikave veze s ovim dijalogom i Velikom. I sam g. Ćosović konstatuje kako „Božović ništa ne piše o operaciji "Draufgenger" (kod nas poznata kao Andrijevačka operacija) kada su dvije SS divizije imale preko 800 mrtvih a poslije toga izvršile pokolj u Velici.“
Ovome nemam šta da dodam, ali ni volje da prihvatim ovu jalovu priču, čiji je cilj da se ovoj polemici da drugi smjer.
Onda, g. Čosović ponovo poziva na utvrđivanje istine. Već sam rekao da je ona (uglavnom) poznata, ali, pošto se za to zalaže i uredništvo Portala Analitika, pitam: ko bi to uradio? Zar je to moguće u vrijeme (sadašnjih) stranačkih nagodbi oko svega i svačega. Prije svega, zar je to moguće očkivati i od tzv. antifašista? Koji ratne zločnce proglašavaju za pale borce?! Da ne ispadne kako podmećem, objasniću to u narednoj „epizodi“.
Osoba iz okoline Plava (u mojoj kjizi „Pokolj u Velici“ je puno ime i prezime), 24. jula,1941. godine ubila je u Velici Vukadina Živaljevića, starog 50 godina, odsjekla mu nos i unakazila ga, zapalila mu kuće i štale a pokućanstvo i stoku opljačkla… Tzv. SUBNOR Crne Gore, 2001. godine, objavio je „Spomenicu crnogorskim antifašistima 1941/45“, u kojoj se naglašava da je tokom Drugog svjetskog rata na području Opštine Plav poginulo 814 osoba, od kojih je 746 Srba i Crnogoraca, a 68 Muslikani, Albanci i „ostali“. Vidjevši da ovi podaci, sami po sebi, jasno ukazuju na količinu muslimanskog i albaskog „antifašizma“ uslijedila ja svijevrsna „popravka“: knjiga je „dopunjena“ posebnom brošuricom u kojoj je borcem proglašena i osoba pod istim imenom i prezimenom, mjestom rođenja itd, koja je masakrirala Živaljevića. Moguće je i da se i ne radi o istoj osobi, ali je zanimljivo da se na isti način pominju još pet-šest - tamo se navode kao borci, a ista imena (sa istim podacima) se nalaze u spisima Arhiva Jugoslavije, u kojima su naznačeni kao zločinci!
Ako su to jedne te iste osobe (a po svemu sudeći jesu), postavlja se i pitanje: kako su dospjeli u partizanske jediice? Odgovor daje i Avdan Hozić, jedan od komandanata Četvrte krajiške brogade, koja je 27 jula na Čakoru razbila Njemce, baliste i plavsko-gusinjske vulentare. U njegovoj ranije pomenutoj knjizi, piše da su partizani zarobili njih 37, koji su (od nevolje), izjavili da žele da „pristupe“ partizanskim jedinicama. Najvjerovatnije, kasnije su gurani „u prve borbene redove“ i pretežno izginuli (naravno, 1944.godine i kasnije). Tako je moguće da su bivši velički koljači proglašeni borcima a njihove porodice, koje su tokom rata ovi „borci“ snadbijevali veličkim ponjavama, šerpama, stokom, koji su okrvavili ruke do lakata, poslije rata uživale i boračke penzije!
Još malo o ovome. Prosto je nevjerovatno da su u toj brošurici (a svakako i u važećim dokumentima, na osnovu kojih slijede i određene prinadležnosti…) borcima i žrtvama NORA, 70 godina od završetka rata, proglašene još 203 osobe! Skoro dvije trećine su Muslimani i Albanci. U predgovoru se najprije tvrdi da je za prethodnu publikaciju, „tadašnje boračko rukovodstvo Plava dalo nepotpune podatke“, pa je zato „novo“ odlučilo se da ih dopuni. Pošto znaju da „sjećanja blijede“ (što je tako) navode neke knjige koje su štampane još prije 40 godina. Ali, zar one nijesu bile dostupne i ranijim popisivačima boraca i žrtava NORA? Jesu, ali je sada u pitanju laž: kada se pažljivije pogledaju i te knjige („Andrijevački srez u NOR-u“ R. Lekića, „Vatre sa Komova“, grupe autora, i sl) jasno je da one nijesu mogle biti izvor pomenutih „podataka“… Budući da nije poznato da su crnogorski „antifašisti“ izveli sličnu operaciju – „pronalaženja novih boraca i žrtava“ poslije 70 godina… - u nekoj drugoj crnogorskoj opštini, nesporan je zaključak da je ova „antifašistička“ rabota imala cilj da „popravi“ ukupnu ratnu sliku u plavsko-gusinjskome kraju… Na drugoj strani, za razliku od drugih mjesta, slučajno ili ne, podaci u tim publikacijama koji se odnose na Veliku su najnepotpuniji ili najnesređeniji. Na primjer, dato je samo ime i prezime poginuih, bez srednjeg slova ili imena njihovih roditelja, godine rođenja i smrti, brojno stradalnčko bratstvo Vučetić je islamizirano (u Vučetović), itd,itd.
„Pažnja“ antifašista za veličke žrtve: Evo kako izgleda „pažnja“ atifašista na veličke žrtve: spomenici na Čakoru i kod škole u Velici Ne osporavam stradanja Muslimana širom Bosne, Hercegovine i drugim krajevima, kako bi to želio da mi „uzgred“ pripiše g. Čosović, pričajući priču o diviziji „Princ Eugen“. Međutim, ja o tome ne znam mnogo pa sam istakao samo podatke, po kojima je izvjesno da je to malo drugačije izgledalo u ovome (u istorijskoj hronici, po mnogo čemu specifičnome) kraju. No, g. Ćosovića i neke „uvrijeđene“ komentatore očigledno ne zanimaju nesporne činjenice, među kojima i da ni jedan Veličanin tokom Drugoga svjetskoga rata nije ubio ni jednoga Muslimana, a da oni jesu na stotine Veličana i drugih susjeda-pravoslavaca, te da za to postoje dokazi i da to, razumje se, nijesu mogli učiniti „pojedinci“ i (samo) po naredbi Njemaca ili Italijana. Uprkos tome, a u istome maniru, neki mašu i već oprobanim receptom, i pripisiuju mi „mržnju prema cijelome muslimanskome narodu“, četništvo i koješta.
Ne marim za to! Jer, ja niđe (pa ni u mojim knjigama) nemam sintagmu „muslimanski narod“ i ne pominjem nikakvu osvetu nad nedužnim potomcima koljača i dr. Naprotiv, gajim isti pijetet kao i prema svojim Crnogcima, prema gospodi podgoričkim, nikšićkim, staro-barskim i ulcinjskim Muslimanima, koji su iskreni suživot s Crnogorcima pokazali još u vrijeme knjaza Nikole, a slično mislim i o beranskim, pljevaljskim i bjelopoljskim, koji su stradali u Drugome svjetskome ratu – od četnika, kao i Veličani – od Njemaca i svojih susjeda.
No, to je za istinu o genocidu u Velici sasvim nevažna tema… Za sada, da završim jednim „olakšanjem“ za g. Čosovića. Nije usamljen u ovakvim (ne)običnim pokušajima „razjašnjenja“ ovdašnje prošlosti: jedna trupa cetinjskih (u mnogo čemu originalnih) „istraživača“, koju predvodi doktorand mentora dr Rastodera, prije tri godine, advokatisala je i u Plavu, đe je ničim dokazanim maginacijama - da su 1912.godine Vasojevići pobili „sve Muslimane“…
(Autor je profesor, novinar i pisac desetak knjiga, od kojih su sedam sa zavičajnom tematikom)
