Oporavljam se, bolje mi je. Trenutno sam na kućnom liječenju, u bolnicu idem samo na previjanja. Mama je još tamo, sada je dobro, ali zbog godina i težine povreda, ostaće još neko vrijeme - smirenim glasom, iskreno obradovan našim pozivom i interesovanjem, kaže na početku razgovora Ljubivoje Tadić.
Kako je kroz ovu golgotu prošao sam Ljubivoje Tadić, saznajemo u ekskluzivnoj priči za "Večernje novosti". Nije još imao priliku da čita mnogobrojne tekstove koji su izlazili u prethodnom periodu, ali su mu kolege prenijele da je naš list izvještavao o ovom događaju izuzetno korektno, pa je to još jedan od razloga što se prvi put oglašava upravo na stranicama "Novosti":
- Pored opekotina, najveći problem su mi zadavale respiratorne smetnje. Na sreću, imam jako srce. Sarađivao sam sa ljekarima, čak i kad nisam znao gdje se nalazim. Imam još bolove, lice i kosa su mi revitalizovani, a opekotine previjam samo na rukama. Moram da kažem da su ljekari, na čelu sa Biljanom Ćeklić, načelnicom Klinike za opekotine i rekonstruktivnu hirurgiju, bili genijalni! Ceo tim se veoma pažljivo i predano starao o meni. Ni za mamu se ne brinem, u najboljim je rukama. Naši ljekari su istinski posvećenici. Desna strana lica i uho su mi bili zahvaćeni plamenom, ali su bez operacije uspjeli tretmanom da saniraju povrede. Stabilizovalo se i disanje, sada je najvažnije da se klonim sunca... Izrazio bih veliku zahvalnost mom Narodnom pozorištu, Skupštini grada, Ministarstvu kulture, svim kolegama i prijateljima. Posebno hvala vatrogascima i Hitnoj pomoći, stigli su veoma brzo.
Na konstataciju da odavno nečija nevolja nije izazvala toliku pažnju, brigu i nedvosmislenu podršku, Ljubivoje Tadić kaže:
- Znao sam da sam voljen, ali ne baš ovoliko. Hvala svima, od običnog svijeta, do udruženja dramskih umjetnika i književnika, Voje Brajovića i Radomira Andrića... Svi su se ponijeli humano i ljudski. Ovo je situacija koja nije mogla da se predvidi, šok je bio strašan. Još ne mogu da rekonstruišem sve ono što se dešavalo nekoliko dana prije i nekoliko dana posle nesreće. Da sklopim kockice. Znao sam samo da tog jutra imam neku važnu obavezu. Kasnije sam saznao da je sa profesorom i književnikom Dušanom Đakovićem trebalo da radim govorne djelove za program u Sava centru 5. avgusta, povodom obilježavanja godišnjice "Oluje". Nažalost, ove godine neću moći.
A "oluja" je, nenadano, protutnjala i njegovim životom. Sanja li te dramatične trenutke?
- Ne. I inače, veoma sam malo spavao u posljednje tri nedjelje. U početku sam imao halucinacije, dezorijentisanost, uznemirenost. Ljekari su mi rekli da je sve to normalno u ovakvim situacijama. Nisam gubio svijest, ali posljednje čega se jasno sjećam bile su riječi vatrogasaca: "Našli smo ih".Nastojao sam da spasem sestru, zgrabio sam ćebe da je uvijem i pokušam da izvučem. To ćebe me je spaslo, inače bih imao mnogo teže opekotine. Kad se ovako nešto desi, shvatiš da u životu nekada protraćiš vreme, a nekad ti fali samo neki minut. Taj minut je nedostajao da ona bude spasena, ali i da ja izgorim potpuno... Uradio sam sve što je bilo u mojoj moći. Nažalost, nisam uspio. Trčao sam i do Rastkove sobe, da vidim da li je stigao. Na sreću, sin nije bio u stanu. Nisam znao da mi je sestra stradala. Tek kada mi je Vladimir Božović izjavio saučešće u bolnici, shvatio sam šta se desilo...
Pokušavao je u tim najtežim trenucima da poveže događaje, sklopi kockice. Sjeća se kako ga je psihijatar pitao zna li gdje je, koji je datum. Dao je tačan odgovor, ali:
- Rekao sam, moram da budem iskren i kažem vam da sam nekoliko dana potrošio pokušavajući da odgonetnem koji bi mogao da bude datum. Nisam htio da pitam nikoga od medicinskog osoblja. Ležao sam i razmišljao, rekonstruisao cio događaj od sekunde do sekunde. Sve te slike sam "isprovocirao", mučilo me je šta se i kako sve to dogodilo. (Novosti)
