PIŠE: Ana Dobrašinović
Ove godine Kotor APSS je održan od 14. do 18. jula u Kinu „Boka“ kroz Forum kao presjek prvog četvorodišnjeg ciklusa. Forum je otvorila diskusija u kojoj su učestvovali Dijana Vučinić (DVARP – www.dvarp.me), osnivačica i programska direktorica Kotor APSS-a, i mentori Simon Hartman (HHF – www.hhf.ch) i Boštjan Vuga (SADAR+VUGA – www.sadarvuga.com), na kojoj je napravljen presjek istraživanja i rezultata rada studenata sa prošlogodišnjih radionica.Sve aktivnosti koje su činile Kotor APSS prethodnih godina ne predstavlju ništa drugo nego istraživački obrazac sam po sebi, drugačiji od svega onog što smo imali prilike da vidimo ili čujemo u posljednjih dvadesetak godina. Budimo iskreni, rijetko koja aktivnost je tako pozitivno (ili čak negativno u istoj mjeri) djelovala na našu arhitektonsku scenu. Tako se, nakon višegodišnje izolacije, Crna Gora nalazi na koordinatama regionalne i evropske arhitektonske scene. Tokom godina Kotor APSS postojao je kao strukturalni okvir za plasiranje još jednog, nekonvencionalnog načina obrazovanja, gdje se kao veoma važno ističe mijenjanje odnosno postavljanje odnosa prema arhitekturi i društvu, a koji smo u stanju promijeniti jedino unaprijeđenjem našeg znanja u odnosu na međunarodna iskustva i tokove. Podatak da je do sada u ovoj školi boravilo 40 studenata sa devet svjetskih fakulteta i 25 internacionalnih arhitekata kao predavača nam govori o tome koliko možemo čuti o onim sredinama gdje se pitanje odnosa arhitekture i društva postavlja na znatno viši nivo. Ove nas stvari, makar nabacane, navode da razmislimo o tome šta je Kotor APSS tokom ovog kratkog perioda uradio na umrežavanju regionalne i međunarodne scene.
Tokom same radionice, iz ličnog iskustva znam, studenti su nerijetko - ne u potpunosti spremni za netipičnu ljetnju školu - očajavali zbog nespavanja, zahtjevnog ritma, boravka u praznom zatvoru i svakodnevnih višesatnih diskusija pred urađenim plakatima u hodnicima zatvora. To sigurno jeste zajednička uspomena svih polaznika Kotor APSS-a prethodnih godina - iscrpan rad u trostrukoj izolaciji: u Boki, u Starom gradu, u zatvoru - a nikako pozornica za samopromociju, senzaciju i površne razgovore, što se lako može desiti sa ovakvom vrstom događaja. Na kraju radionice, sa završenim istraživanjima, shvata se da to i jesu bile ispravne pedagoške metode - razviti kod studenta predanost i sposobnost samokorekture, daleko od bezrazložne kritike i od više-manje formalnog i institucionalnog obrazovanja.
Koliko je pohvalno za sami Kotor APSS, toliko je osuđujuće za našu scenu (s obzirom na to da ne postoji ni jedna konkurentna crnogorska manifestacija), da je Kotor APSS na prvom crnogorskom Salonu arhitekture dobio nagradu u kategoriji: „Istraživanje i eksperiment“. To studenti ove škole mogu najbolje opravdati, jer je glavna karakteristika škole bio naporan, ali eksperimentalan rad, bez jasne početne vizije samog rezultata, oslobođen stega i disciplina učenih na fakultetima - shvatajući da se bez eksperimenta i analize ne može postići napredak. A znamo gdje nas je, u krajnjoj liniji, dovelo dosadašnje kruto promišljanje - dovoljno je da javno konstatujemo poplavu nedovršenih hotela, narušenih ambijentalnih cjelina, praznih apartmana i stambenih zgrada, neartikulisanih javnih prostora koji jedu gradski prostor. Možda je bilo potrebno slušati profesora Branislava Mitrovića u Kinu „Boka“ ove godine, da bismo razmislili o nekom diskutabilnom projektu rekonstrukcije bokeljske palate ili dogradnje tri sprata u starom jezgru Podgorice ili Cetinja. Arhitektura određuje civilizaciju, bez obzira na naš odnos prema njoj, a ako je veliki dio izgrađenog u našem vremenu ovakav kakav jeste, normalan će se građanin - ne samo arhitekta - zamisliti o slici koja ostaje o njemu u budućnosti.Da bismo počeli da djelujemo, potrebno je fraze i opšta mjesta ostaviti politici, a etiku vratiti arhitekturi, jer teško da čak i jedan renomirani arhitekta poput Barta Lotsme, Huberta Klampnera ili Jirgena Majera svojim izlaganjem na Kotor APSS-u može uticati na sveukupno poboljšanje, ako će se uvijek naći onaj drugi koji će zarad profita pogaziti svoju struku i obrazovanje, pa i još - neće dobiti osudu društva za to. Naravno, svako insistiranje na javnoj kritici i reakciji kod nas je i dalje rijetko i iritantno, ali Kotor APSS teži da pruži izvjestan uvid, makar on za početak bio ograničen - u mogućnosti daljeg razvoja gradova na našoj obali, i u našoj zemlji uopšte. Uz ličnu impresiju da se gradnja u Crnoj Gori uglavnom prepušta ljudima koji nisu kvalifikovani da se bave funkcionalnim potrebama čovjeka i budućnošću grada, potrebno je da se publika prije svega upozna sa mogućim rješenjima, a u okviru ovakvih događaja to može biti postignuto, sa nadom da će otvoriti vrata promjenama i boljoj arhitekturi i urbanizmu.
Ako pretpostavimo da razvoj naših gradova u velikoj mjeri karakterišu kratkovidost, inertnost, zavisnost od ustajalih birokratskih mentaliteta, onda bi zanemarivanje bilo čega što je savremenog i međunarodnog karaktera, kao što je ova škola, bilo pogrešno i jalovo. Pitanja koja su nakon svega postavljena zahtijevaju rješenja koja traže dalja materijalna i duhovna sredstva, jer ne može se za par godina zaliječiti, a kamoli riješiti, devastacija prostora čiji smo svjedoci više od dvije decenije. Preostaje nada da sva predavanja i svi projekti koje je udomio Kotor APSS prethodne četiri godine nisu bili samo želja da se sadašnje mišljenje o građenju kod nas publikuje i kritikuje, već i da se poboljša. Zato je potrebno ovaj i slične događaje razviti putem medija i javnosti, iako se javnost u većini prema ovakvim projektima postavlja indiferentno, pogrešno shvatajući da je to izvan njenog interesovanja. Ako nismo u stanju sada da priznamo da je vizija ovog projekta dobra i značajna, onda će sumnja u našu društvenu zrelost i napredak biti opravdana.
Ana Dobrašinović specijalizirala je arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici i učesnica je KotorAPSS-a od 2011. godine
