- Vi se čitav život bavite Andrićem. Zašto?
Postavljate mi teško pitanje. Andrićevo cjelokupno djelo pročitao sam prvi put kad se pojavilo - 1976. Tada mi je bilo četrdeset i četiri godine i o Andriću sam imao stereotipne predstave: da je to dosadan, staromodan pisac koji piše o davnim, turskim vremenima Bosne (Hemingway mi se činio zanimljivijim). Ali poslije ove lektire shvatio sam da je on izvan moda, izvan bilo kojeg određenog geografskog prostora, da je svaki događaj koji opisuje, rat, nasilje i druge bijede historije, metafora svih ratova u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kao kod Flauberta, koji je pisao da napada trajno. I Andrićevo djelo davalo je ključ kako da se iz jednog događaja razumiju drugi. Tragajući za njegovom biografijom, sa žaljenjem sam otkrio da je to prije svega malo poznat pisac o kome se gotovo ništa nije znalo. Najviše me zbunjivalo kako je s takvim darom, s tako jedinstvenom kulturom, uopće i mogao opstati u sredini koja teško podnosi izuzetnost. Njegova pojava mogla bi se usporediti s tropskom biljkom koja je opstala u oštroj i studenoj klimi. Dalijeva žena Gala govorila je Daliju: Nije mi jasno da s takvim talentom nisi do sada umro od gladi. Želio sam doznati sve što se moglo doznati o tome piscu.
- Što se u Andrićevom životu promijenilo nakon Drugog svjetskog rata?
Promijenilo se mnogo toga. Andrićev historijski pesimizam još je naglašeniji. Pisci na koje se tijekom rata vraća su Machiavelli i Guiccardini (čiju će knjigu Napomena i prevesti); talijanski historičari na razmeđu XV. i XVI. stoljeća, koji su pored ostalog, prijevaru tretirali kao jednu od prestižnih vještina u diplomatskom općenju sa stranim vladama i vladarima.
S godinama će Andrićev buntovni karakter iz ranih godina sve više ustupati mjesto strahovanjima i opreznosti jednog uzornog službenika za kojega će njegovi pretpostavljeni imati samo riječi hvale.Tako sam, kako zapisuje u svoju bilježnicu, nasledni prkos pretvorio u svoju protivnost, u nemi oprez i mračnu potuljenost (Sveske, str. 36).
- Iz kakve svjetonazorske pozadine piše Ivo Andrić? Može li se iz njegova djela iščitati neka životna filozofija ili vjera?
Andrićevi Znakovi pored puta su u cijelosti jedan takav egzistencijalni pogled na svijet gdje u dugom procesu koji vodi protiv samoga sebe iznosi i sve naše mane i našu historijsku nespremnost da ih sagledamo i da ih se riješimo.
Ne bih to nazvao historijskom pozadinom. Čitavo Andrićevo djelo je historija prerušena u fikciju. To je cijeli jedan svijet. Čitao sam izvještaje i osobni dnevnik Pjera Davida, francuskog konzula u Travniku, koji se nalazi u Arhivu MIP-a u Parizu. Svi bitni historijski podatci identični su. Tri likaTravničke hronike ostavili su svoje memoare (Pouqueville, Chaumette Des Fosses i Ibrahim Manzour Efendi), u koje je Andrić imao uvida, pa ipak cijelo vrijeme dok čitamo knjigu imamo dojam da čitamo roman.
- Poslije Andrićeve smrti, najprije pomalo stidljivo, a kasnije otvoreno (osobito nakon raspada Jugoslavije) počela su se pojavljivati i kritička osporavanja njegova opusa. Neki krugovi u Hrvatskoj optužuju ga kao zastupnika velikosrpske ideologije i smatraju ga nekom vrstom nacionalnog otpadnika. Slična je situacija i u bošnjačkim krugovima u BiH. Neki autori, poput Muhsina Rizvića, tvrde da Andrić prikazuje Bošnjake muslimane kao Turke, poluazijatske nasilnike, podsvjesno mučene kompleksom izdaje zbog prelaska na islam. Poznato je i da je Muhamed Filipović, ugledni bošnjački intelektualac, izjavio kako je Andrićevo djelo nanijelo više štete Bosni nego njemačka okupacija. Slično je i u Srbiji.
Raspadom Jugoslavije mnogi su pisci ostali bez domovine. Eto, Silvije Strahimir Kranjčević (1865-1908) je cijeli svoj ljudski vijek proveo u dva tuđa carstva. Poslije svoje smrti izgubio je i to posljednje, austrougarsko carstvo. Nešto slično dogodilo se Andriću. Opredijelivši se za Jugoslaviju, kao najprimjereniju zajednicu jugoslavenskih naroda, njezinim raspadom ostao je i bez te jedine domovine za koju se zalagao. Po završetku posljednjih ratovanja požurile su nove nacionalne zajednice da ga se odreknu. Za Hrvate bio je izdajnik. Prelaskom u Beograd, samim tim činom, izopćen je iz hrvatske literature. U srpskoj literaturi, kao apologet zajedništva nije mogao biti od neke koristi nacionalnoj klijenteli guslarske provenijencije. Njegovo djelo je već dulje vremena u kućnom pritvoru. Trideset godina od njegove smrti još nije objavljena bibliografija njegova djela, nije sazvan nijedan ozbiljniji skup posvećen njegovu djelu, golema piščeva književna ostavština ostala je, najvećim dijelom, nepoznata. Osim Sveski (1981) nijedna knjiga iz piščeve književne ostavštine nije pridodana njegovu djelu.
U Bosni mu se upućuju najteže zamjerke. Napisao je da je Bosna zemlja mržnje; optužuju ga za pristran odnos prema nacijama; muslimani su obično slikani u lošem svjetlu i sa tamnom pozadinom; - sve u svemu, Švedska akademija nauka pogriješila je. Bilo je u Bosni i Hrvatskoj boljih pisaca. Ovdje je simptomatično da spomenuti tekst ne govori Andrić nego lik iz njegova djela. Treba podsjetiti da su slične dojmove o Bosni stjecali i mnogi strani putnici Bosnom. Jedan od njih će reći da je po svojoj ksenofobiji i netrpeljivosti sarajevski puk najagresivniji u celoj carevini. Što se tiče negativnih likova, treba se sjetiti triju travničkih vezira, iz Travničke hronike: Mehmed paše, Ibrahim paše i Ali paše, o kojima francuski konzul govori uvijek sa simpatijama i uvažavanjem. Treba se sjetiti zavađene braće Hamzagića iz Ruđanskih begova koji, kao u antičkoj drami, ginu zajedno, braneći grad onda kad su svi drugi zatajili. I konačno mimo njegova djela može se naći primjera koliko je Andrić osobno bio znatiželjan da upozna kulturu islama. Pred polazak u Tursku u svibnju 1953. zapisat će u svoju bilježnicu: Čini mi se da nikad nisam polazio u jednu stranu zemlju sa toliko skromnosti, sa tako živom željom da vidim i naučim, pa prema tome ni sa tako slobodnim i otvorenim srcem i umom (Sveske, str. 158).
Andrićevo je djelo do sada prevedeno na 43 jezika i iz godine u godinu ima sve veću difuziju u svijetu. Teško je zamisliti da Švedska akademija, koja mu je dodijelila svoju nagradu a i milijuni čitatelja do dandanas nisu primijetili tu vjersku netrpeljivost koju Andrićevo djelo navodno potiče na taj zloćudni karakter njegova djela.
Sam je Andrić bio nezainteresiran za svoj nacionalni status. O tome će i sam nešto reći: Kad god sam i gde god sam nailazio na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opšti interes ili preteranu osetljivost na ličnu čast i dostojanstvo, uvek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidnu sebičnost(Znakovi pored puta, str. 70).
Ni o svojoj pripadnosti nekoj naciji nije nas ostavio bez odgovora: Beograd je dakle, bar jednim delom, neposredan predmet mog književnog dela... Ostao sam čvrsto i nerazdvojno vezan sa zemljom moga porekla Bosnom (Sveske, str. 198).
Preslišavam se strogo i vidim da – za svoje veliko dobro – ništa nisam zaboravio, da u meni (ne u mom sećanju nego u meni) živi, živi i cela sva i svagdašnja Bosna, Sarajevo i Bosna (Staze, lica, predeli, str. 55).
- Prije nekoliko godina ste osporili u svome radu navodno Andrićevo autorstvo nad nekim tekstovima koje je iz piščeve ostavštine objavila njegova Zadužbina iz Beograda? O čemu se zapravo radi?
Evo o čemu je riječ: Poslije Andrićeve smrti nađena je u njegovoj radnoj sobi jedna misterioznakutija puna rukopisa i na prvoj bilježnici crvenom olovkom bilo je napisano: Spaliti posle moje smrti.Grupa akademika koja se brinula o Andrićevoj ostavštini riješila je sačuvati ove rukopise i da njihovu daljnju sudbinu riješe daleke 2000. godine. Četvrt stoljeća je međutim začas prošlo. Kutija s rukopisima je otvorena i oni koji su pregledali rukopise, zaključili su da je u pitanju proza kakva će se tek pisati u XXI. stoljeću, da je to jedan novi i potpuno nepoznati Andrić. U dva broja časopisaSveske zadužbine Ive Andrića objavljeno je preko stotinu stranica rukopisa iz kutije, napravljena promocija objavljenih tekstova; - sve to kao da se radi o jedinstvenom Andriću kojega je teško ne prepoznati.
Kada sam pročitao ove tekstove, bilo mi je, sudeći po stilu, jasno da njihov autor nije Andrić. Sudeći po sadržaju, razumio sam da je u pitanju Andrićev prijatelj, ministar dvora Dragomir Janković (ličnost bez neke zapažene književne biografije), čija je supruga, poslije njegove smrti, vjerojatno ne znajući što da radi s muževljevim rukopisima predala ih Andriću. Učeni akademici su se, bez imalo sumnje, poveli sličnošću rukopisa, gubeći međutim iz vida da rukopis nije književna metoda kojom se utvrđuje samosvojnost književnog djela i da se pisci obično prepoznaju po stilu. Eto tako je napravljena ova mistifikacija našeg proteklog književnog stoljeća.
Andrić je bosanske franjevce i njihovu kulturu otkrio još kao gimnazijalac kada je za vrijeme školskih praznika posjećivao njihove samostane. Kasnije, upoznao je i kronike triju bosanskih srednjovjekovnih samostana. Znamo da je bio prijatelj s franjevcima, s pjesnikom Augustinom Čičićem (1889-1955) i s Jozom Markušićem (1860-1968), također pjesnikom u slobodno vrijeme. Koristeći ljetne praznike 1926. proveo je nekoliko dana u Jajcu u posjetu fra Jozi koji je u to vrijeme bio gvardijan samostana. Tada je upoznao kroniku jajačkog kroničara fra Ante Kneževića. Andrićeva najbitnija saznanja o životu bosanskog puka potječu iz ovih kronika.
- Izjavili ste da je Andrić htio svome Pismu iz 1920. dati naslov Pismo iz 1992? Inače, to je Pismo jedno od najkritiziranijih u BiH, jer u njemu kaže da je Bosna zemlja mržnje?
Spremajući izlaganje o priči Pismo iz 1920, za jedan skup pisaca održan u Strasbourgu studenog 1991, potražio sam u piščevoj ostavštini eventualne varijante priče u kojima je možda nešto više rekao o naravima Bosne. Listajući rukopis, našao sam, ispisane na poleđini jedne stranice, nekoliko opcija za naslov priče: Na uskom koloseku, Mržnja, posljednja je bila Pismo iz 1992. Andrić je naslutio događaje koji će tek doći kroz pedeset godina.
Kako se vidi iz njegovih Znakova kraj puta bio je najstroži prema sebi. Iznosio je na vidjelo svoja brojna nepočinstva koja ni najstroži kritičari ne bi se usudili njemu pripisati.
Konačno, je li Bosna zemlja mržnje? Na kraju bilance ovih zadnjih ratova, s desetinama hiljada ubijenih civila, poslije toliko iskopanih i neiskopanih masovnih grobnica bilo bi cinično nazivati je zemljom ljubavi. Po tom čestom i olakom pribjegavanju nasilju kao prioritetnom sredstvu komunikacije Bosna dijeli sudbinu drugih balkanskih naroda. I kada govori o karakteru i naravi balkanskih plemena, to će uvijek biti najtamniji tonovi Andrićevih razmišljanja:
Zašto balkanske zemlje ne mogu da uđu u krug prosvećenog sveta, čak ni preko svojih najboljih i najdarovitijih pretstavnika? (Znakovi pored puta, str. 331).
Ponekad se čovek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvek otrovan i da možda više nikad neće ni moći ništa drugo no jedno: da trpi nasilje ili da ga čini (Znakovi pored puta, str. 341).
Miroslav Karaulac (1932-2011) rođen je u Mrkonjić Gradu. Autor je nekoliko knjiga poetske proze, romana, pripovijedaka i književnih eseja. Objavio je više zapaženih radova o Andriću; priredio je knjigu Andrićeve korespondencije: Ivo Andrić: Pisma. Uredio je također i knjigu Neke moje bilješke iz zadnjih godina bosanskog franjevca fra Antuna Kneževića (2001). Radio je kao profesor, dramaturg, lektor i predavač na sveučilištima u Lyonu i Dijonu.
*Tekst prenosimo iz Svjetla riječi
Razgovarao: Franjo Ninić
E-novine
