Koncert "Od prvog trena..." biće prilika da ga čujemo u drugačijem ambijentu i akustičnoj postavci s poznatim pijanistom Matijom Dedićem, violinistom Markom Remljakom, bubnjarem Branimirom Gazdikom, basistom Markom Reljanovićem i pratećim vokalom Teom Brajčićem.
U okviru off programa Don Brankovih dana muzike do sada su u Kotoru gostovali Masimo Savić, Arsen Dedić, Gabi Novak i Josipa Lisac, a Džiboni dolazi uz podršku firme Helenik Coca-Cola koja je sponzor događaja.
Zlatan Stipišić Džiboni, pjevač i kompozitor, rođen je u porodici muzičara. Karijeru je započeo '80-tih godina, prvo u hevi metal bendu "Osmi putnik", potom u grupi "Divlje jagode", a nastavio je samostalno '90-tih godina. Pjesme, u kojima kombinuje elemente roka, savremenog popa i dalmatinskog folklora, s intimnom lirikom i mediteranskom atmosferom, brzo su prihvaćene i postale popularne. Nakon prvog solističkog albuma "Sa mnom ili bez mene" (1993), Džiboni je napisao pjesmu "Cesarica" za Olivera Dragojevića, koja je postala jedan od najpoznatijih hrvatskih hitova. Uslijedili su albumi "Noina Arka" (1993), "Judi, zviri i beštimje" (1999), "Mirakul" (2001), "Unca fibre – vodič za brodolomce i anđele čuvare" (2006), "Toleranca" (2010). Osnovao je Fond za talentovanu djecu bez roditelja, objavio knjigu pjesama na Brajevom pismu pod nazivom "Dvije duše". Imenovan je za UNICEF-ovog Ambasadora dobre volje. Džiboni drži rekord najposjećenijeg koncerta u Hrvatskoj, pred 32.000 ljudi na zagrebačkom Stadionu "Maksimir".
U intervjuu za Pobjedu, on je Borisu Markoviću rekao da s nestrpljenjem očekuje večerašnji nastup u kotorskom Starom gradu.
- Jako se veselim tome, jer je fantastičan ambijent. Mislim da čovjek može samo poželjeti takvu "scenografiju", koja tu stoji vjekovima. Ja, kao Mediteranac, posebno sam sklon takvim ambijentima.
Koncert s akustičnim ansamblom nosi drugačiji zvuk kojem posebno doprinosi violina, pa će to biti prilika da se čuju njegovi hitovi u drugačijem "ruhu".
- Već nastala muzika je pronašla put... Negdje sam pročitao citat da pjesme nisu spomenici. I, u stvari, dok god ih možeš mijenjati, a da ne izgubiš bit i duh zbog čega je pjesma napisana, svaka improvizacija je inspirativna i dobrodošla. Violinu sam odabrao zbog fantastične muzikalnosti Marka Ramljaka. Instrument je beživotno drvo, ako nije u rukama čovjeka koji je fantastično talentovan. Da sam naišao na lošeg violinistu, sigurno me to ne bi privuklo.
Džiboni kaže da mu uspjeh, u smislu masovne posjećenosti njegovih koncerata, nikada nije bio na prvom mjestu.
- Uvijek mi je glavno bilo da uživam u muzici. Najvažniji mi je osjećaj s kojim idem spavati nakon koncerta, kad sam svjestan da smo uspjeli da stvorimo ljepotu i da je publika to prepoznala - to mi je najvažnije. Jednako se dobro osjećam ako smo svirali pred 500 ljudi ili pred 50.000 ljudi. Najvažnije je da smo ljudima prenijeli naše emocije i da smo se osjećali nadahnuto.
Poznati muzičar često je angažovan kao humanitarac, i u tome postoji posebna veza između njegovog rada i ono što se moglo čuti prije nekoliko dana na KotorArtu - na koncert slijepih pijanista.
- Svirao sam nekoliko humanitarnih koncerata za udruženje slijepih u Hrvatskoj i zvali su me jednom da im budem gost u njihovim prostorijama. Ta posjeta me je jako dirnula. Onda sam odlučio da napravim nešto je za njih kao neki trajni doprinos: napravili smo moju zbirku pjesama "Dvije duše" na Brajevom pismu. Ona je imala emotivnu vrijednost za ljude koji su je mogli čitati. A imala je i finansijsku vrijednost zato što knjiga nije imala cijenu, nego su kupci plaćali sami, po savjesti i mogućnostima. Išlo je do ondašnjih 500 maraka po primjerku. To nije bila samo samo simbolično ispružena ruka prema slijepima, već je njen efekat bio u tome da smo stvarno nekome pomogli - zaključuje Džiboni u intervjuu za Pobjedu.
