Aleksić, „kroz čije ruke“ prošli Nikola Kojo, Mirjana Joković, Nebojša Glogovac, Nikola Ðuričko, Gordan Kičić, Vuk Kostić i mnogi drugi veliki glumci, u intervjuu je osim o svom životu i umjetnosti, govorio i o svom radu sa djecom, pedagogiji i roditeljstvu:
„Nema dresiranja ljudi. To ne postoji. Mora da se njeguje, možete da utičete, ali nema dresiranja. S druge strane, neophodno je stvoriti radne navike, ali to ne smije da se brka. Za stvaranje radnih navika su gotovo svi principi dozvoljeni. Moraju da se stvore radne navike, ali ne smije da se dresira duša.“
„Roditeljstvo je i neka vrsta sebičnosti. To je poriv da se produži vrsta, i ja poštujem taj nagonsko-biološki okvir. To je diktat prirode. A s druge strane, mnogo njih ima djecu samo zbog sebe, a ne zbog djece i ne zbog porodice. Pretvaraju roditeljstvo u neku vrstu profesije. Kad upućuju zamjerke sopstvenoj djeci, najčešće to rade s pozicije idealizovanog djetinjstva i odrastanja bez problema ili ta sjećanja pretvore u nešto veoma podobno. ‘Nekad’ je to uvijek bilo bolje, zdravije, pametnije, što, naravno, nije tačno i takva poređenja nemaju smisla. Generacije nose promjene, a i deformacije. Sada ove mane što vidimo među tim mladim ljudima uglavnom ne pripadaju njima nego roditeljstvu. Jedan dio pripada društvu, školovanju, nedostatku kulture. Skoro da bih mlade ljude mogao da aboliram osjećanja odgovornosti. Uzrok je najvažnija stvar – i kada liječimo i društvo i čovjekovo tijelo. Zakasnimo onog trenutka kad uđemo u proces liječenja, a nijesmo prije toga ušli u problematiku uzroka. Stalno se vadimo na teška vremena. Uvijek su vremena bila teška.“
Jedno od Mikinih pravila je i da ne razgovara s roditeljima svojih učenika.
„Roditelji se ponašaju kao vlasnici svoje djece. Ne znaju da se roditeljstvo i uči. U roditeljstvo, i da hoću, ne mogu niti pristajem da se miješam. Osećaj roditeljstva je uvijek vezan za emotivnu ucjenu. To je dominantan princip koji vlada između roditelja i djece. Na kraju krajeva, ne postoji dobar primjer u svijetu da roditelj može da bude profesor svom djetetu. To je nemoguće. Baš zato što je između ta količina i taj oblik ljubavi. Suština je da se ljubav uči, da se emocije razvijaju i da se mišljenje uči. Taj krug je zatvoren - živiš onako kako misliš. Prije svega moraš da naučiš da misliš, i to je za malog čovjeka otkrivanje stvari. Omogućiti malom čovjeku da nešto otkrije ili ga navesti na taj put umijeće je pedagogije, jer na tom putu on doživljava radost. Onda je učenje lako, spojeno je s takvim zadovoljstvom čak i kad taj mali čovjek otkrije da ringla peče. I to je zadovoljstvo. To uzbuđenje što je nešto saznao je neprocjenjivo.“
„Nije problem učenje nego način na koji se uči. A mali ljudi su uvijek spremni da uče, bilo da su ‘tupsončići’ bilo inteligentni. Pedagog može da izabere i metod igre, kroz koju se lako, ili svrsishodnije, prevazilazi i tegoba, muka odrastanja, tragedija… Može problemom da se barata i kroz pjesmu, i kroz Šekspira, Dučića, Zmaja, Duška Radovića, neki zanimljiv sistem. Važno je samo da se ne ukine radost učenja. A to naša škola neizostavno uradi - jer je tako ustrojena. Takav je kadar, tako su naučeni, odnosno nenaučeni, a to je ozbiljan grijeh. Danas, da biste nešto učili u školi, morate da dobijete odobrenje od roditelja, i to je ta primitivna varijanta u kojoj se roditelji pojavljuju kao vlasnici djece, koji najbolje znaju što je za njihovu djecu najvažnije: što da uče, što da ne uče… Inače, cijelog života sam se gnušao jednog od glavnih ‘postulata’ roditeljstva da je najvažnije da jedeš, spavaš, hrčeš, da ti je toplo… To nije tačno. Ne prihvatam to. Ne dopuštam da roditeljstvo na bilo koji način uđe u dramski studio.“
„Pedagogija ne postoji preko interneta, telefona, papira. Mora da postoji odnos, kontakt, razmjena. Da biste prosudili nečiju moć ili nemoć, emotivni naboj, iskrenost, morate da budete dovoljno blizu, da imate ‘naočare’, da to vidite u oku. Nemoguće je to napisati. Mora da se osjeti da li su te reakcije prave ili nijesu. Ima pravila koja mogu da budu mudra, da budu savjeti, prečice, ali nema ništa bez kontakta. Zašto vam ovo govorim? Ruska škola je jedina koja je ostavila taj princip i ima ta uputstva. Ta škola natjera čovjeka da ono što uči bilježi, piše i vidjećete da mali Rusi stalno pišu. Kad zaposlite ruku, vi zaposlite i jedan dio mozga, morate da kontrolišete misao, koju pretvarate u rečenicu, i kad se taj proces ponovi nekoliko puta, dođe do toga da brže, drugačije i tačnije dolazite do rezultata učenja. Odnosno onoga što se zove fiksiranje ili pretvaranje u trajno znanje. Taj recept postoji i nema pedagoga na svijetu koji to ne zna, a primjenjuju ga samo Rusi.“
Newsweek.rs; Foto: Dado Đilas
