Kako da se drukčije objasni crnogorsko tvrdoglavo odbijanje realnosti postojanja svoje Crnogorske pravoslavne crkve koja je vjekovima predvodila crnogorski otpor osmanskoj vlasti, ali činila i branu drugim pokušajima ugrožavanja crnogorske nezavisnosti? Koji je to drugi subjekat, koje duhovno ili svjetovno tijelo, osim nezavisne Crnogorske pravoslavne crkve, stvaralo i sačuvalo crnogorsku slobodu i državu? Da slučajno nije neki tajanstveni centralni komitet djelujući iz ilegale? Ko je vjekovima uspijevao da zavađena plemena koliko toliko izmiri pred ratnom opasnošću i tako crnogorski otpor učini moćnijim nego što je svaki od neprijatelja mogao pretpostaviti ? Zar na čelu crnogorske države sve do polovine XIX vijeka nije stajao mitropolit, a ne nikakav kralj, knjaz ili general? Kome je crnogorski mitropolit bio potčinjen? Jedino Bogu!
Prije odvajanja svetovne i duhovne vlasti u vrijeme knjaza Danila protekli su vjekovi, održavanja i branjenja crnogorske slobode. Sad mi pokažite idiota koji danas vjeruje da je uzurpatorska Srpska pravoslavna crkva, koja ovdje traje tek od 1918, odnosno 1922. godine, stvarala crnogorsku državu i to u vrijeme kad Srbija nije imala ni svoje države ni svoje crkve. Ma koliko to apsurdno zvučalo dobar dio današnjih Crnogoraca tvrdo vjeruje da Amfilohije zakonito predstavlja nasljednika trona Svetog Petra Cetinjskog. O navodnim Srbima iz Crne Gore ne treba ni govoriti, tim prije što im slične laži ideološki odgovaraju, a još više što je riječ o osobama tanje pismenosti i nepouzdanijih obavještenja. Najčešće im odgovara samo ono što su u djetinjstvu čuli od guslara ili oko čobanskih ognjeva.
Da je Srpska pravoslavna crkva bila daleko od tobožnjeg stvaranja crnogorske države ne treba dokazivati, ali da je u njenom ukidanju 1918. godine imala značajnu ulogu u to ne treba sumnjati. Nepriznavanje vjekovnog postojanja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, kao čelne ne samo odbrambene, nego i najznačajnije, ako ne i jedine, dugovjekovne institucije kulture i obrazovanja na crnogorskom tlu, pouzdano znači najveći stepen falsifikovanja crnogorske istorije: Pokušajmo objasniti kako će profesor u osnovnoj ili srednjoj školi u Crnoj Gori tumačiti đeci crnogorsku istoriju, bez osnovnog podatka u vezi sa samostalnošću Crnogorske pravoslavne crkve? Koga je ta ustanova pitala kad je pokretala napad ili organizovala odbranu crnogorske slobode i teritorije?
Mislite li da je Petar I tražio ičiju saglasnost, osim razumljivo svoga naroda, za vođenje pobjedonosnih bitaka na Krusima i Martinićima? Konačno, otkuda i na Njegoševoj i glavi Petra prvog bijela kamilavka koju Amfilohije samo može da sanja?
Crnogorska pravoslavna crkva je, koliko toliko pokušavala da nadomjesti silu drugih institucija koje imaju slobodne države. Na najvažnijem polju odbrane slobode zadatak je uspješno obavljala, ali i na diplomatskom planu nije ni malo zaostajala za mnogo razvijenijim zemljama. Crnogorske crkve i manastiri su, neki više neki manje, predstavljali u malome začetak pismenosti i osnovnog ne samo teološkog obrazovanja.
Naravno, treba shvatiti da današnji Crnogorci jako dugo nijesu imali odakle da spoznaju istinu o svojoj crkvi. Domaći, crnogorski istoričari su to pitanje, prije svega u strahu od srbijanskih kolega, institucija države Srbije, ili samo mnoštva srpskih glasila koja su se hitro, po potrebi, mogla pretvoriti u vulgarne tabloide - to pitanje zaobilazili. O srbijanskim naučnim i drugim krugovima da ne govorimo. Zanimljivo je da je svaki pomen crnogorske crkvene samostalnosti u srpskoj, ali i crnogorskoj Beogradu ulagivačkoj propagandi odmah povezivan sa imenima Sekula Drljevića i Savića Markovića – Štedimlije. Ovom dvojicom crnogorskih međuratnih intelektualaca plašene su generacije crnogorskih naučnika, javnih ličnosti, a pogotovu intelektualne mladeži, dakle đaka i studenata. Bolje bi ti bilo da te ujede zmija otrovnica nego da te ma kako povežu sa Drljevićem ili Štedimlijom, govorili su, naravno u pola glasa, rijetki obaviješteniji Crnogorci. Prisjetimo se samo sedamdesetih godina proteklog vijeka u kojima je osuta grdna propagandna paljba na crnogorskog pisca i pubicistu Radoja Radojevića koji je hrabro istupio u javnost istinom o crnogorskoj crkvi, jeziku i brojnim falsifikatima vezanim za Crnu Goru i njeno postojanje.
Ne mislite da je, i u ovom slučaju, zaobiđen udarni srpski stereotip Drljević-Štedimlija, a i objavljeni brojni navodno humoristički prilozi, koji su, u očiglednom nedostatku protivargumenata, nastojali da Radojevićevu ličnost učine smiješnom Tada je smišljena parodična riječ na pojam autokefalnost kao autofekalnost kojom su se kasnije razgaljivale brojne prosrpske partije u Crnoj Gori. Da je strah od istine o položaju Crnogorske pravoslavne crkve i danas moćan govori ponašanje vladajuće partije (DPS) koja se ni jednog trenutka ne usuđuje približiti Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, dok je jedan od danas najuticajnijih funkcionera u DPS-u, braneći se od mogućnosti identifikacije sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom, u Skupštini panično uzviknuo: „Ti meni autokefalnost“- odbijajući rečeni pojam kao neoprostivu uvredu. Da bliže razumijevanje crnogorskog pravoslavnog pitanja nije ni doprlo do vladajuće partije svjedoči formulacija koja je ušla i u najnoviji kongresni programski dokumenat: „Demokratska partija socijalista posebnu pažnju obraća na podijeljenost pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori i težiće stvaranju jedinstvene pravoslavne crkve koja će djelovati na čitavom prostoru naše države i čije će sjedište biti u Crnoj Gori“. Ovo je saopšteno Dnevnim novinama iz vrha DPS-a neposredno pred njen kongres. Gotovo ista formulacija prošla je i kroz prošli kongresni dokumenat 2011. godine. Proći će i kroz sljedeće kongresno zasijedanje. Sto godina – devedeset groša!
Drugim riječima, vladajuća partija ne zna što da radi sa pravoslavnom crkvom. Posebno kad se Srpska pravoslavna crkva, koja ovdje vedri i oblači, pozove na sekularno pravilo da se ni jedna vlast ne može miješati u unutrašnje ustrojstvo vjerskih zajednica, odnosno crkava Naravno, to ne važi obratno za Amfilohija koji svakodnevno Crnoj Gori kidiše za džigerice, ne priznajući ni državu, ni naciju ni državne simbole ni crnogorske granice.
Ako se tome doda debilna božićna izjava srpskog patrijarha Irineja koji tobože upućuje crnogorske autokefaliste da reformišu svoju katoličku crkvu i ustanove njeno sjedište u Crnoj Gori, a ne u Vatikanu, očigledno je riječ o vrhunskom prostakluku koji tako dobro odavno stoji vrhu Srpske pravoslavne crkve!? No, da se za trenutak vratimo početku ovog teksta. Profesor Pravnog fakulteta u Podgorici dr Ivan Vuković smatra da je neodrživo stanje u kojem danas djeluje Mitropolija crnogorsko primorska. To je do sada hiljadama puta objavljeno, ali nijesmo navikli da slične poruke dolaze iz univerzitetskih krugova. Evo, konačno i knjige mladog istraživača Vladimira Jovanovića koji navodi bezbroj dokaza o vjekovnoj samostalnosti Crnogorske pravoslavne crkve. Dovoljno je da Amfilohijeve pristalice pročitaju samo nastavak od 20. ovog mjeseca pa da se definitivno uvjere u vlastite zablude.
Nije, dakle, riječ samo o nesposobnosti DPS-a da razriješi crnogorsko crkveno pitanje, nego, prije svega, o debelom neznanju i tvrdoglavosti Crnogoraca. A to nije mali kapital za svaku retrogradnu radnju, počev od nepristajanja na ulazak Crne Gore u NATO alijansu, do konačnog mirenja sa postojanjem dvije pravoslavne crkve, dvije akademije nauka, više podvojenih staleških udruženja i sl. Nema napretka u zemlji čije ipak većinskostanovništvo može vjerovati Amfilohiju!
