Njihova priča podstakla je početak utvrđivanja identiteta uzimanjem otisaka prstiju u Americi.
Jedan od njih se zvao Vil Vest, a drugi Vilijam Vest i obojica su služila kaznu u zatvoru u Kanzasu prije oko stotinu godina. Kada je 1903. godine u zatvor stigao Vil Vest, zatvorski službenik M. V. Meklogri bio je ubijeđen da je istog zatvorenika primio dvije godine ranije i upitao ga da li je prije bio u zatvoru.
Kada je dobio negativan odgovor, zatvorski službenik je uz pomoć metoda antropometrije ispitao da li je riječ o istoj osobi. Naime, ovaj način identifikacije je podrazumevao mjerenje ključnih fizičkih osobina i smatran je veoma pouzdanim.
Međutim, Meklogri je potom pronašao identičnog zatvorenika koji je već služio zatvorsku kaznu, između ove dvojice nije postojala nijedna razlika, pa čak ni u Bertijonovim mjerama.
Ubrzo nakon ovog događaja, koji je ukazao na nepouzdanost tadašnjih načina identifikovanja, u Americi je otpočelo utvrđivanje identiteta na osnovu otiska prsta. Meklogri je čuo da Skotland Jard koristi otisak prsta kao pouzdan način identifikacije, pa je ovu tehniku prezentovao u zatvoru u kome je radio.
Ipak to nikako nije bila novina u to vrijeme. Procedura uzimanja otiska prsta radi identifacije započeta je još 1858. godine u Indiji, kada je ser Vilijam Džejms Haršel insistirao da njegovi saradnici poslovne ugovore potpisuju otiskom dlana. Čini se da je on imao najjasniju pretpostavku o fizičkim karakteristikama koje nas čine jedinstvenima iako njegov metod nije bio utemeljen na nauci.
(Nezavisne)
