Na početku bi vrijedilo upozoriti na šutnju u koju je prevladavajući govor potopio pitanje fašizma. Oni koji bi se mogli pozivati na antifašističku tradiciju odrekli su je se depresivno masovno, iznenadujuće brzo i krišom. Oni pak koji bi imali sva prava pozivati se na fašističku tradiciju, radije se busaju u prsa antikomunizmom. Kao sramni pojas, pitanje fašizma obavija fraza antikomunizma.
Onaj tko bi htio učiniti nešto protiv fašizma, čini se, kompromitirao bi se kao komunist. Kao da je komunizam jedina antifašistička pozicija! Fašističkim nastupima opraštamo samo ako su premazani pomadom antikomunizma. Kao da antikomunizam uzvisuje svaku pozu!
O antikomunizmu sam pisao onda kad je novim vlastodršcima na kratko vrijeme uspjelo da iz njega naprave vladajuću ideologiju. Sad se čini da je antikomunizam još samo ideologija vladajućih. Tada su ga njegovali oni koji su propustili četrdesetogodišnju mogućnost da učine nešto protiv komunizma, ako su protiv njega stvarno nešto i imali. Sada ga, obratno, gaje oni koji nisu mogli iskoristiti priliku, jer su oni "bili" komunizam. U oba primjera psihološki su razlozi za antikomunizam duboki. A upravo je psihologizacija politike jedna od temeljnih karakteristika fašizma.
Antikomunizam nije nužno fašizam. Ali je fašizam nužno antikomunizam. Također ne treba zaboraviti da je antikomunistička histerija fašizirala čak i najstariju demokraciju. Izgleda kao da je ideologija vladajućih "u zakašnjenju" za opštim raspoloženjem. Ako vladajući svoje ideološke preokupacije posvećuju proganjanju fantoma, a istovremeno šute o stvarnim opasnostima, toleriraju ih ili s njima čak koketiraju, onda je sigurnije da se sami pobrinemo i samoniklim mogućnostima oduzmemo samoniklost te time pripomognemo da se ne ostvare.
Mogućnost da fašizam postane masovan je strukturna i nije lišena paradoksa. Politički sistem stranačke parlamentarne demokracije kod nas je u iznenađujuće kratkom vremenu dostigao suvremenu povijesnu razinu toga sistema, tj. razinu suštinske povijesne krize parlamentarne demokracije.
Masovno razočaranje stranačkom politikom, koje se rađa upravo iz te dozrelosti parlamentarne demokracije, moglo bi postati jedan od značajnih činilaca pri rastakanju parlamentarne demokracije i ustavne države. Upravo je uspješnost u uspostavi pluralističke predstavničke demokracije pokrenula šire društvene procese koji bi je mogli ugroziti.
S druge strane, "masovnost" sadašnjeg razočaranja moguća je samo zbog nekadašnjeg masovnog "povjerenja". Povjerenje u sistem, njegova društvena legitimnost, jedan je od glavnih uvjeta da sistem može funkcionirati. Ideološku ulogu legitimiranja demokratskog sistema u ovdašnjem društvu izborila je vladajuća kultura prijašnjega sistema, tj. nacionalna kultura; do te uloge dovinula se u sukobu s alternativnim kulturama, subkulturama i kontrakulturama, koje su prije toga iznudile promjenu političkog sistema. U tom sukobu se nacionalna kultura radikalizirala i u njoj su prevladale nacionalističke varijante.
Ulogu društvene masovne legitimacije demokratskog političkog sistema u ovdašnjem društvu- slično kao u mnogim drugim društvima postkomunističkog istoka Evrope- obavila je bitno nedemokratska nacionalna kultura u svojim potencijalno autoritarnim nacionalističkim varijantama. Ta ista nedemokratska i autoritarna kultura je ujedno i masovna ideološka osnova pomoću koje ovdašnje društvo odgovara na "krizu demokracije"·
Jedan od značajnih razloga za krizu demokracije je i proizvodnja javnog mnijenja, koju obavljaju stranke, a kroz njih ili neposredno, zakulisnim utjecajem na javne medije, skupine koje posjeduju stvarnu, ali neshvaćenu i nelegitimiranu društvenu moć. Konstitutivna fikcija demokracije najprije u javnoj raspravi oblikuje "opću volju", koja doduše nije ona rousseauovska volontté générale, ali je barem većinska volja razumnog kompromisa. Ta se većinska volja, kako nadalje govori fikcija, preko predstavničkih mehanizama formulira u zakon koji izvršava egzekutiva i od čijeg djelovanja ima koristi cijelo državno tijelo. Državljanke i državljani na početku procesa su tvorci opće ili većinske volje, a na njegovu kraju korisnice su i korisnici državno posredovane formulacije i izvršenja te opće volje. Država je "između", ona samo posreduje, artikulira, ozakonjuje, izvršava.
Ta fikcija omogućuje stvarmo djelovanje demokratske države, koje je, naravno, upravo obrnuto: na početku su slmpine koje posjeduju društvenu moć, utemeljenu na vlasništvu i nadzoru sredstava za proizvodnju, na administrativnoj vlasti ili na nekakvom "kapitalu znanja", i one organiziraju javnu potporu svojim težnjama, interesima ili koristima, potom ih ozakone i izvršavaju pomoću državnih aparata tako da ih na "izlazu" demokratskog procesa nameću državljankama i državljanima državnim monopolom nasilja. A oni su već na "ulazu" ideološki prihvatili ta stajališta, težnje i interese kao "svoje".
Kulturna pozadina, koja treba proizvoditi i čuvati fikciju demokratskog procesa i tako omogućavati njegovo stvarno odvijanje, u ovom trenutku u nas delegitimira fikciju u ime "stvarnosti" (osobito proizvodnjom afera i skandala, retorikom koja apelira na ressentiment i aktivira egalitarističke ideološke reflekse). Najznačajniji i jedini uistinu masovan ideoloski faktor demokratske legitimacije, nacionalna kultura, u ovom trenutku najznačajniji je delegitimator. Zato što je nacionalistička kulturna hegemonija u svojoj legitimacijskoj ulozi jedan od uzroka krize demokracije, njena "kritika demokracije" naravno ne može biti produktivna, prije i stvarno ona je destruktivna.
Zato se fašistoidno organiziranje nacionalnih kulturnih aparata i njihovih birokrata kod nas nalazi istodobno u samoj jezgri krize političkog sistema i u položaju iz kojeg može uspješno osujetiti sistem u krizi.
Taj položaj je utoliko opasniji sto je "nacionalna kultura" još neko vrijeme jedina opća osnova na kojoj se odvija proizvodnja javnog mnijenja. Zato stranački sistem ne samo da nema ideološke moći da se sukobi s tom hegemonističkom kulturom i pokuša ostvariti nekakvu drugačiju hegemoniju, već je prisiljen čak i svoje vlastite tendencije artikulirati i formulirati u pojmovima te nacionalne kulture.
To znači da stranačka ideološka borba mora već unaprijed pristajati na ideološki obzor koji je u osnovi nedemokratski i koji osujećuje sam stranački sistem. A to znači da je ideološki sukob s fašistoidnim težnjama stvarno moguć samo izvan stranačkog sistema i državnih aparata- no to je upravo područje gdje ga autoritarne težnje već očekuju. Područje te borbe zato tek treba stvoriti.
Reaktiviranjem preživjelih elemenata nekadašnje alternative, subkultura i kontrakultura bit će ipak možda moguće uspostaviti mrežu autonomnih javnosti, koja će biti odgovarajuća protuteža sadašnjoj hegemoniji. To će tek otvoriti prostor djelovanju stranačkog sistema i time omogućiti produktivnu konfrontaciju s krizom parlamentarizma.
Rastko Močnik, Koliko fašizma?
Studia Humanitatis Minora, Ljubljana 1995. (preneto iz hrvatskog izdanja 1998, strana 87-92)
Prevod: Srećko Pulig
Rastko Močnik [1944]- sociolog i semiotičar, redovni profesor sociologije kulture na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, gostujući predavač na sveučilištima u Francuskoj, Rusiji i Bugarskoj
akuzativ.com
