Iz tog Vladinog resora ističu da se u svim sredinama, uključujući i našu, nasilje nad djecom najčešće dešava u porodici, a zlostavljači su uglavnom osobe koje su bliske djetetu.
Sagovornici Pobjede saglasni su da se u našoj zemlji i dalje toleriše nasilje u porodici i fizičko kažnjavanje djeteta. Sve dok je zlostavljanje tajna, dijete je ugroženo. Stoga je, smatraju, važno prijaviti nasilje, a djetetu omogućiti sveobuhvatnu zaštitu i podršku.
Izvršna direktorica SOS telefona za nasilje nad ženama i djecom Biljana Zeković ističe da im se djeca najčešće javljaju da podijele iskustva vezana za zlostavljanje koje trpe njihove
majke. Bilo je i situacija da nazovu i kažu da su i oni žrtve nasilja.
- To su uglavnom djevojčice, koje često trpe fizičko nasilje od oca. Imali smo i situacija kada je bio u pitanju incest, što je mnogo komplikovanije za rješavanje, jer je neophodan dugoročni proces podrške. Bilo je slučajeva i kada roditelj smatra da ima pravo da ,,prevaspitava“ dijete tako što ga mlati gajtanom od pegle, do onih situacija kada su to udarci šakom, nogama i pesnicama– navela je Zeković.
I istraživanje o negativnim iskustvima u djetinjstvu koje je sprovedeno 2012. godine pokazalo je da je 22 odsto ispitanika doživjelo da ih otac ošamari više puta (što predstavlja zlostavljanje). Majke su to uradile u 18,3 odsto slučajeva.
Osim šamara djeca su, kako je pokazalo to istraživanje, bila istučena rukama i nekim predmetom, što se najčešće podvodi pod pojam ,,batine“. Neki ispitanici su kazali da su drmusani, stiskani za vrat, bacani na pod, zadobili modrice, a pojedini su morali da potraže i ljekarsku pomoć.
Da je fizičko kažnjavanje kao vaspitna mjera i dalje prisutno u Crnoj Gori saglasna je i socijalna radnica i porodični terapeut Dijana Popović-Gavranović.
- U Crnoj Gori tek se od skora govori o neprimjerenosti batina i potrebi sankcionisanja fizičkog kažnjavanja – podsjeća ona.
Naglašava da je roditeljima teško da priznaju svoju grešku, da prihvate da su pogrešno postupali sa djetetom, pa često prebacuju krivicu za neprimjerene postupke na dijete.
Djeca koju su fizički kažnjavali češće su depresivna, koriste alkohol, ispoljavaju više ljutnje, kasnije udaraju svoju djecu, svog partnera, odobravaju fizičko nasilje, kao odrasli češće se bave kriminalom i nasilnim radnjama.
Popović-Gavranović ističe da se fizičke kazne mogu opravdati samo ako su odmjerene i ako se samo izuzetno primjenjuju.
- U većini slučajeva, roditelji koji tuku dijete to ne čine da bi ga povrijedili, nego da doživi bol određene jačine, „da zapamti“ i da ga to podstakne da promijeni svoje ponašanje. Pri tom, ako takvi roditelji ispoljavaju brigu za dijete i toplinu, ako između njih postoji uzajamni odnos ljubavi i poštovanja, sigurna privrženost i pozitivna slika djeteta o samome sebi, dijete može podnijeti fizičku kaznu bez negativnih posljedica. Povremene pogreške roditelja u postupanju s djecom ne ugrožavaju normalan razvoj dječije licnosti. Međutim, stalno pretjerivanje u zahtjevima, opomenama i fizickim kaznama može dovesti do prelaska iz okvira vaspitanja u okvire zlostavljanja – upozorava Popović - Gavranović.
Prema njenim riječima, dijete je ugroženo sve dok je zlostavljanje tajna. Zato je, smatra, bitno prijaviti nasilje. Ona objašnjava da prijavljivanje problem čini vidljivim, zaustavlja nasilje nad djetetom, omogućava da dijete i porodica dobiju pomoć koja im je potrebna.
- Zlostavljanom djetetu nije dovoljan krivični postupak, njemu treba pomoć da sebe ponovo doživi kao osobu koja je voljena i poštovana da bi moglo i ono da voli i poštuje druge. Dijete je duboko povrijeđeno i nema samo fizičke povrede. Ono je izgubilo samopoštovanje i samopouzdanje, misli da je bezvrijedno, osjeća se krivo, stidi se i boji. Ako mu se pruži odgovarajući tretman i podrška, bol će postepeno prestati, rane će zacijeliti i s njima će se moći živjeti– kazala je Popović - Gavranović.
foto:zenasamja.me
