Eric Clapton je imao „Blackie“ i „Brownie“; Willie Nelson „Triggera“; Keith Richards, „Micawbera.“ Ali prije svih njih, B.B. King imao je „Lucille.“
Više od pola stoljeća, bluzer i Lucille bili su praktički nerazdvojni – rijetko koja, ako i uopće koja veza između čovjeka i gitare ostane toliko dugovječna i dokazano plodonosna. Lucille - ine probadajuće jedno-notne linije naglašene su kroz "The Thrill Is Gone" i "Sweet Little Angel"; utjelovljenje američkog bluesa na pjesmi U2-a "When Love Comes to Town" i općenito govoreći, zvuk koji je uzburkavao i inspirirao generacije gitarista. Lucille ima i ulogu B.B. Kingovog vokala, jednaku kao što je to i sam vokal bluzera. „Onog trena kad prestanem pjevati glasom, počnem pjevati svirajući Lucille“ izjavio je jednom B.B. King.
Jedina stvar što Lucille nije, za razliku od Blackie, Trigger ili Micawber – jedinstvenost instrumenta. Kroz godine, bilo je tu mnogo Lucille – i. Danas, Lucille je daleko poznata kao vrsta gitare, crni Gibson ES-355 sa zlatnim komponentama. Ali ona je postala mnogo drugačiji instrument - s početkom u priči o blues ikoni do svršetka u naletu tuče i vatre.
Lucille datira još iz 1949., kada je King, tada u svojim ranim 20 – ima, nastupao u noćnom klubu Twist, u Arkansasu, u mrtvilu zime. Da bi zagrijao hladnu sobu, King se prisjeća u video intervjuu, „uzeli bi nešto nalik velikom otpadnom kantom, do pola napunjenu kerozinom, zapalili bi gorivo i postavili nasred plesnog podija.“ Sve je bilo dobro, dok te noći nije izbila tučnjava između dvojice muškaraca, a kanta se prevrnula. „Gorivo se prolilo po podu, izgledalo je kao vatrena rijeka,“ rekao je gitarist. „I svi su pohrlili prema izlaznim vratima, uključujući B.B. Kinga.“
Bluzer je uspio sigurno izaći – ali je shvatio da je ostavio svoju gitaru unutra. Utrčao je natrag da ju dohvati iako se drvena zgrada, kaže, „počela rušiti oko mene.“ Sutradan je saznao da su dvojica poginuli u plamenu, a tučnjava koja je izazvala lanac nesretnih događaja, izbila je zbog žene koja je radila u klubu. Njeno ime bilo je Lucille.
B.B., koji tvrdi da se „za dlaku spasio“ u povratku u taj noćni klub, prekrstio je svoju gitaru po njenom imenu, kaže, „da bi me podsjećalo, da nikad tako nešto ne ponovim.“
Originalna Lucille – gitara koju je King spasio te noći u požaru – bila je jeftina Gibson L-30, malog tijela s izbočenim gornjim slojem. Pjevač je u narednim godinama svirao mnoge gitare, i svakoj bi dodijelio ime Lucille. Bio je naročito vezan uz Gibsonove modele polu-šupljih „ES“ (Electric Spanish) varijacija, kako što je model ES-335 koji se čuje na njegovom legendarnom albumu iz 1965., Live at the Regal. S vremenom je došao do modela ES-355, najbolja linija modela razmetnog i veličanstvenog izgleda (pozlaćene komponente, rub od višeslojnog veza, velikim bisernim oznakama na poljima) i oštar ali sladak ton dvostrukih „humbuckera“ sa stereo i mono izlazima.
ES-355 ostao je B.B. – jev izbor instrumenta do ranih osamdesetih, kada je u suradnji s Gibsonom kreirao vlastiti model. Poznat je kao Gibson „Lucille,“ gitara je u suštini bila 355 – ica (izvana), s nekoliko modifikacija, od kojih su neke estetskog tipa (personaliziran izgled „Lucilleina“ glava gitare), i druge, više funkcionalnog tipa – King, koji je navodno ponekad stavljao krpe u rupe oblika slova „f“ na svojoj gitari kako bi smanjio feedback (povratni signal), tražio je da na njegovom potpisnom modelu „f – rupe“ jednostavno uklone u potpunosti.
Tijekom godina, Gibson Lucille doživjela je razne preinake, uključujući i seriju ograničenog broja „King of the Blues“ i razmetljivu verziju „Super Lucille.“ 2005. godine Gibson je za 80. rođendan bluzera proizveo poseban model Lucille, koji je King odmah prihvatio kao svoj glavni instrument za nastupe – sve do ljeta 2009., kada mu je ukradena. Ali nekoliko mjeseci kasnije, jedan je procjenitelj i prodavač gitara imena Eric Dahl naletio upravo na tu Lucille u lasvegaškoj zalogajnici. „Cijela stvar je bila prekrivena znojem. Žice su bile prljave,“ ispričao je Dahl za Gibson.com. „Onda sam ju okrenuo i pogledao glavu gitare i rekao, 'Prototype 1' bijelim slovima ispisano... Pretpostavio sam da to znači da je ovo jedna od originalnih rođendanskih modela koje je B.B. King odobrio.“
Nesvjestan vrijednosti što drži u rukama, ali sumnjičav oko neobičnog otiska na glavi gitare, Dahl je kontaktirao Gibson vezano uz gitaru. Nakon narednih nekoliko mjeseci bezuspješnog slanja upita, obavijestili su ga da instrument nije samo odobreni model B.B. Kinga, već njegov osobni instrument. Kako je saznao da je njegova gitara pronađena, King se susreo s Dahlom i zamijenio novu Lucille s vrijednim modelom koji je dobio za 80. rođendan. Nakon zamjene, Dahl se prisjeća Kingovih riječi: „Rekao mi je da se nada da ću ja uživati svirajući moju, jednako kao on svoju.
I doista, izgleda da je B.B. King nastavio uživati svirajući svoju Lucille, sve do zadnjeg, i na zadnjem nastupu 3. listopada 2014. Te noći, kao i tisuće noći prije toga, sve bi se moglo sažeti u početnim redovima Kingove pjesme „Lucille,“ hvalospjev njegovoj vjernoj partnerici, koju je King snimio za njegov istoimeni album 1968.:
Taj zvuk koji čujete je
Iz moje gitare koja se zove Lucille
To je zvuk kakav obožavatelji bluesa slušaju već preko 50 godina, i to je taj zvuk koji svijet neće tako brzo zaboraviti.
Tekst: RICHARD BIENSTOCK
