Timoti Gajtner, bivši američki ministar finansija, u julu 2012. godine putovao je na njemačko ostrvo Silt u Severnom moru. Bio je gost njemačkog kolege Volfganga Šojblea. U biblioteci u Šojbleovoj vikendici njih dvojica razgovarali su o Grčkoj.
„Razgovor je odjednom otišao u drugom pravcu”, napisao je Gajtner u svojim memoarima „Stres test”. „Rekao mi je da je mnogo ljudi u Evropi za koje bi izlazak Grčke iz eurozone bio prihvatljiv, čak i poželjan. Smatrao je da, u slučaju izlaska Grčke iz eurozone, njemački narod više ne bi evropsku pomoć doživljavao samo kao spas za Grke.”
Ovaj razgovor profesora Ljubodraga Savića sa Ekonomskog fakulteta u Beogradu navodi na zaključak da Evropa boluje od „jugoslovenskog sindroma”. Kako je to definisao slovenački ekonomista Jože Mencinger, riječ je o uvjerenju da jedni narodi žive na račun drugih. Kad je rezervoar zajednički, onda mnogi imaju utisak da više daju nego što iz njega uzimaju. U konkretnom slučaju, nije teško pogoditi da su u Šojbleovoj interpretaciji Njemci ti koji pune rezervoar, dok ga Grci prazne.
Savić kaže da ga, dok prati grčku dužničku dramu s kreditorima, mnogo šta podsjeća na situaciju uoči raspada bivše Jugoslavije.
– Sličnosti naročito ima u tonu kojim se svjetski zvaničnici obraćaju predstavnicima grčke vlade. Njemačka je sada ponudila ultimatum Aleksisu Ciprasu. A Njemci su bili najglasniji uoči raspada Jugoslavije i odigrali su ključnu ulogu u tom procesu, jer su dali potpunu i nedvosmislenu podršku Slovencima i Hrvatima – uočio je Savić.
Kako kaže, Njemci imaju najmanje moralno pravo da pritiskaju Grke, pošto su u 20. vijeku tri puta bankrotirali. Francuski ekonomista Toma Piketi isticao je kako je Njemačka pravi primjer zemlje koja nikada u istoriji nije otplatila sve svoje dugove.
– Mnogi su zaboravili kako je njemačka privreda izgledala poslije Drugog svjetskog rata. Narod je bio gladan. Od porušene i razorene privrede, zahvaljujući i grčkoj pomoći, Njemačka je postala moćna svjetska ekonomija – smatra Savić.
O tome je prije nekoliko dana pisao i britanski „Gardijan”. Dio njemačkog duga poslije Drugog svjetskog rata činili su i zajmovi za obnovu zemlje, a među povjeriocima su bili i Grci, piše ovaj britanski dnevnik. Na Londonskoj konferenciji 1953. Njemačka je dobila oprost znatnog dijela duga.
Prema riječima Ljubodraga Savića, grčka kriza je sada više političko nego ekonomsko pitanje. Problem je što je u Grčkoj pobijedila radikalna levica, koja ne želi pognute glave da trpi diktat Evrope.
– Grčke vlasti spremne su da kažu „ne” iako, pritom, pucaju i u svoja kolena, u ekonomskom smislu gledano. Današnji referendum u Grčkoj veoma je važan, jer jedno je kad grčka vlast kaže da ne prihvata mjere „trojke” (MMF, ECB i EK), a drugo kad to potvrdi i grčki narod. Onda to ima drugu težinu, jer to više nije samo radikalna ljevica, to misli i grčki narod. Evropski zvaničnici, sa druge strane, boje se da je ta pojava „zarazna”. Jer ljevica jača i u Španiji, na primer. Pobjeda ljevice u Grčkoj bila je poruka da svijet treba postaviti u drugom smjeru i da ekonomiju iznova treba preoblikovati. Zato je Grčka ogledni primjer za sve u Evropi – kaže Savić.
Da je riječ o političkoj odluci, on ilustruje primjerom Ukrajine, koja je takođe pred bankrotom i koja ne može da isplati svoje dugove povjeriocima. Ali, kaže Savić, to nije spriječilo Međunarodni monetarni fond (MMF) da joj odobri paket pomoći veći od 17 milijardi dolara. Ukrajina je novi projekat Zapada i sasvim je jasno da takav potez MMF-a ima političke, a ne ekonomske motive. „To je upereno protiv Rusije i jasno je da to Ukrajina ne može da vrati”, objašnjava Savić.
Ekonomista Ljubomir Madžar ima potpuno drugačije mišljenje. Grčka drama je primjer kako u velikim nevoljama šansu dobijaju oni koji je najmanje zaslužuju.
– Siriza je politička struja koja je shvatila da se od nesreće može živjeti. Na nesreći se i digla – kaže Madžar.
Nema ničega osvetničkog i surovog u tome kad onaj ko je pozajmio novac traži da se u skladu s ugovorom te pare vrate, dodaje naš sagovornik.
– Šta je svirepo u tome ako se insistira da svako živi u granicama svog dohotka? Kako neko može da kritikuje one koji su pozajmili svoje pare i sad hoće da im novac bude vraćen? – pita Madžar.
Primer Ukrajine, po njegovom mišljenju, uopšte nije relevantan. „Nije na dužniku da cijeni kako će kreditor pojedine dužnike da tretira”, ističe Madžar. Onaj ko zajmi može od jednog dužnika da traži da mu vrati i poslednji euro, dok drugom može da oprosti dugove, pojašnjava naš sagovornik.
– A kada je o jugoslovenskom sindromu riječ, ja tu vidim neke druge paralele. I Grčka sada i Jugoslavija nekada, živjele su preko svojih mogućnosti. Druga sličnost je što male zemlje upadaju u istu vrstu nevolje kada je o javnoj potrošnji reč. Jer, neki elementi potrošnje imaju karakter fiksnog troška. Morate imati policiju, vojsku, sudstvo… Kad je zemlja manja, iznos tog troška po stanovniku je veći. Tako da u tom zaduživanju preko mjere ima i nekih objektivnih činilaca. Treća sličnost je demografija. Kad je stanovništvo staro, to znači da je broj izdržavanih u odnosu na broj aktivnih mnogo veći – kaže Madžar i dodaje da je državna potrošnja po stanovniku u Grčkoj gotovo dva puta veća nego po stanovniku eurozone.
„Naša vlast je odgovornija i zrelija nego ta ekstremistička grčka vlast sa Sirizom na čelu”, smatra Madžar.
Profesor Mihajlo Crnobrnja, koji je u vrijeme raspada SFRJ bio ambasador u Briselu, navodi da mu grčka drama budi sećanja na dva krizna perioda.
– Prvo, poslije Titove smrti, kad je Jugoslavija bila u velikim ekonomskim problemima i kad je grupa nazvana „Prijatelji Jugoslavije” uradila reprogramiranje i refinansiranje spoljašnjeg duga. Drugo, vrlo brzo poslije izbora Đinđićeve vlade, došlo je do otpisivanja dvije trećine duga u Londonskom i Pariskom klubu. Za slične finansijske probleme mi smo u oba slučaja dobili povoljnija rešenja – kaže Crnobrnja.
On dodaje da su i prije SFRJ postojale situacije u kojima su jedni davali a drugi dobijali. Malo je momenata, ako ih uopšte ima, gde oni što daju to rade sa osmjehom na licu a da pri tome ne pomenu i „mi radimo a oni se sunčaju”.
Iako zapadni mediji trošak izlaska Grčke iz eurozone procjenjuju na oko 300 milijardi, profesor Crnobrnja kaže da se to nikad ne može izraziti u parama.
– Ali i bez ostalih nemjerljivih troškova, ovo je ogroman broj. I to je najveći bankrot u istoriji čovječanstva. Što se nemjerljivih troškova tiče, dijele se na one koje će podneti Grci i one koje će podnijeti EU. U Evropi je već počela da pada vrijednost eura, što ima loše, ali i dobre posljedice. Evropa je sad jeftinija destinacija za turiste, a EU izvoz konkurentniji na svjetskom tržištu – navodi Crnobrnja.
Politika stezanja kaiša ne odnosi se samo na Grčku. Zato je verovatnije da će EU na tome prije istrajati, nego da će pokleknuti, jer ima još „pacijenata” u čekaonici.
– Kompromis, ako ga bude, biće taktički, a ne strateški. Raspad EU je moguć, mada ne vjerovatan, iz grčkog scenarija, iz izlaska Velike Britanije, tu je i Katalonija… Vjerujem da će njemačka kancelarka Angela Merkel nastojati da sačuva EU, ali ne po svaku cijenu – zaključuje Crnobrnja.
Anica Telesković, politika.rs
