Film na intiman način opisuje život Ejmi Vajnhaus, talentovane pjevačice i namučene duše, kao podsjetnik koliko je teško voditi lične bitke pred cijelim svijetom.
Film sadrži i neke kućne i arhivske snimke koje su napravili njeni prijatelji, televizije i paparaci, kao i intervjue sa nekim ljudima koji su bili uz Ejmi dok je prolazila kroz različite faze meteorskog uspjeha i šokantnog pada.
Kapadija je za potrebe snimanja obavio gotovo 100 intervjua, ali je njen otac ipak osudio reditelja i producente tvrdeći da Ejmin život nisu predstavili vjerodostojno.
Glavni razlog je to što je u filmu opisano kako je Mič Vajnhaus uprkos nastojanjima Ejminog producenta da je 2005. pošalje u kliniku za odvikavanje od alkohola, tvrdio da tako nešto nije neophodno.
U jednom naročito neprijatnom dijelu filma u kom Mič prati ćerku na Svetu Luciju gdje je trebalo da izbjegne iskušenja kojima je u Londonu svakodnevno bila izložena, otac pjevačice vodi i ekipu snimatelja koji su snimali cijelo putovanje. Što je želio time da postigne? Da li su mu slava i novac bili važniji od ćerkinog zdravlja?
Film međutim govori i o našoj krivici – kulturi koja je “gutala” sa nezasitim žarom svaki snimak, fotografiju i priču o posrnuću mlade pjevačice. Da li smo loši koliko i paparaci koji su je proganjali?
Kapadija je i sebi postavljao sva ova pitanja.
Publika će možda očekivati da im ovaj film ukaže na krivca. Kao reditelj ste izbjegavali da se izjasnite. Ovi intervjui ne ukazuju na jasnog krivca?
Ne želim da upirem prst u bilo koga, zato što mislim da je riječ o skupu elemenata. To ima veze sa samopouzdanjem. To ima veze sa idejom porodice. Sve se može čuti u njenim pjesmama. Ona to govori na svoj način. Ona kaže šta se desilo u pesmi “Rehab”. “Rehab” zapravo dokumentarna pjesma o tome šta joj se dogodilo s prvim menadžerom, koji je želio da je pošalje na kliniku za odvikavanje, što ona nije željela. Djeluje mi da što je više govorila “ne”, poput nekog djeteta, više je mislila “da”.
Dakle, ona je na neki način tražila pomoć?
Sve je tu. Samo nismo obraćali pažnju. Nismo čitali pjesme. Nismo vodili računa o tome šta govori... Osmislili smo dokumentarac tako da pođemo od njenih pjesama. Kada kasnije razgovarate s ljudima, shvatite da je ona sve to već rekla. Samo je potrebno da se udubite u neku pjesmu, kao u lošem detektivskom filmu. “O kome govori ovdje?” “Ko je ova osoba?” “Kakav je ovo događaj?” “Gdje se to dogodilo?” Onda shvatite o čemu se radi i da sve ima smisla.
Kako ste ubijedili njenog oca da govori pred kamerama? Rekao je šta je rekao, a sada nije zadovoljan.
Od početka smo jasno naglasili da želimo da pravimo film kako treba. Jasno smo rekli da ćemo razgovarati sa svima. Moramo razgovarati s Blejkom (Filder Sivilom, bivšim Ejminim mužem). Moramo razgovarati s njenim prijateljima. A onda su neki rekli: “Nismo željeli da to uradite”.
Zašto se onda njen otac složio da učestvuje? Što se tu desilo.
Mislim da se razmotalo mnogo psihičkih problema. Ja sam režirao film koji se zove “Ejmi” i to je film o njoj. Ja sam na njenoj strani. Želio sam da pokažem kako je čudna, komplikovana osoba bila – briljantna, ali komplikovana – i u koliko komplikovanoj situaciji se našla. Želio sam da nagovijestim svima koji su je okruživali da nisu donosili odluke koje su po nju bile dobre u tom trenutku. Bile su najbolje za njih. Mislim da to sumira priču. To je i dalje predmet diskusije. Oni nisu mislili o njoj. Mislili su o sebi. Tako je uvijek bilo. To je jedan od izazova s kojima se suočavala u svojoj koži. Uvijek je postojao neko čija bliskost joj je bila potrebna, a oni su i u tome sebe stavljali na prvo mjesto.
Da li mislite da joj je bilo spasa?
Ljudi s kojima sam razgovarao, ljekari, ljudi iz tog svijeta, stručnjaci i prijatelji rekli su isto – da što ranije počneš, imaš više šanse da uspiješ. Tu su incidenti – više od jednog – koji su opisani u “Rehab” i poslije kojih je bilo dobrih prilika da se ona spase. Poslije Srbije (govori o njenom poslednjem koncertu u Beogradu) već je bilo kasno. Čak i da su pokušali. Onda su mnogi rekli da će umreti, ako se nešto ne preduzme. Mnogi koji su pomagali čuvenim rok zvijezdama vidjeli su da će umreti. “Dajte mi samo pet minuta s njom”, govorili su. Ne znam zašto nikad nisu dobili tih pet minuta.
Dakle, postojala je šansa?
Na početku je bilo šanse. Ona je bila briljantna, inteligentna osoba, ali tvrdoglava i snažnija od većine ljudi u jednom smislu, ali slabija od svih u drugom. Mislim da je ljudima bilo teško da dopru do nje. Nisam stručnjak, ali znam da mnogi kažu da ljude ne možete natjerati da se liječe. Moraju to da odluče sami. Onda drugi kažu: “Da, ali ako ih pustite, oni će umrijeti”. Dakle, postoji jedan trenutak u kom ih morate prisiliti, a taj trenutak je davno prošao. Ja volim London, ali ona je morala da ode iz Londona. Da ode negdje drugo. Da ode u Indiju, negdje gdje niko ne bi znao ko je ona.
Svi su vidjeli snimak iz Srbije. Cio svijet je vidio.
Cio svijet. Takođe, postala je jedna od prvih ljudi koji su postali poznati na društvenim mrežama. Bilo je to svuda. Sedamdesetih ste mogli da napravite loš koncert i eventualno o tome negdje pročitate, ali u ovom slučaju, svi su vidjeli njen nastup. Svi su to komentarisali. Ona se zainatila i riješila da namjerno to radi.
Izvor i foto: b92.net
