Otvoreno pismo ovog umjetnika, kojem su na planetarnom uspjehu u Srbiji čestitali samo najbliži, prenosimo u cjelosti:
"Borili smo se da pokažemo šta znamo. Da pokažemo šta Srbija može. I uspjeli smo. Srbija je u jednom danu dobila 80 zlatnih medalja u obliku jedne nagrade.
Nas 80 otišlo je da brani boje Srbije na jednoj vrsti Olimpijade i dok je Prag zbog toga bio spreman da zatvori cio grad - naša zemlja nam je zatvorila vrata. A mi smo odlučili da idemo glavom kroz zid. I srušili smo ga. Srušili smo ga tako snažno i neopozivo da je Evropa ustala u našu čast.
Prepuna sala sa 1.000 slavnih zvanica aplaudirala je jednoj maloj zemlji. Plašio sam se trenutka kada će ovacije prestati. Znao sam da me kod kuće čeka tišina.
O mom "sportu" se ovde malo zna. Nema golova, tuča i spornih transfera igrača. I ono što nas mnogo više boli - nema gledalaca. Kada gostujemo tribine su pune. Prazno je na domaćem terenu.
Srbija je vjekovima pokušavala nešto da uradi na tom "stadionu". Takmičili smo se sa 60 zemalja. Gledali smo kako izlaze u borbu. Uigrani Litvanci, uhranjeni Njemci, podržani Švajcarci. Gledali mi, gledalo onih milijardu posjetilaca godišnje. Oni su imali novac i podršku - mi "dresove" Srbije. I čast.
Znali smo da imamo znanje. Da smo žrtvovali svaki vikend. Putovali u drugi grad, krpili kraj sa krajem. Radili satima da zaradimo šansu da nas vide. Odrekao sam se velikog dijela svog života vjerujući da će biti vrijedno toga. Nagrada se ne dodjeljuje svake godine iz razloga što se ne dodjeljuje svima. Daje se samo onda kada sudije prepoznaju izuzetnost. Čekali smo.
Poslije mjeseci najžešćih priprema prozvali su naše ime. Bilo nas je previše da svi stanemo na postolje. Skočili smo do plafona. Grlili smo se i plakali. Zlato. Ne jedno, ne deset - osamdeset. Među nama je bilo i iskusnih veterana i studenata i svi smo ostali bez teksta.
Volio bih da vam kažem da se u najvećim životnom uspjehu osjećao sreću, umjesto toga preplavila me tuga nesagledivih razmjera. Znao sam da što si bliže Srbiji dalje si od sebe. Znao da će nam čestitati mame i tate, tetke i teče. Znao da će svi ostali, čak i naši nadređeni - ćutati.
Ne, mi nismo "Orlići". Nismo ni košarkašice ni vaterpolisti. I ne želimo da budemo. I ne treba. Uživamo u njihovim uspjesima i bodrimo ih kao i svi vi.
Ja potpuno razumijem zašto su oni ispred nas. Oni donose novac, a mi ne. Ali i mi donosimo vrijednosti. Mi donosimo promjene. I mi smo predstavljali Srbiju.
Znam da se naš "sport" ne gleda uz čips i pivo. Da zahtijeva pitanja i preispitivanje. Traži ono čega danas nema - traži vrijeme. Vi biste da se opustite, a umjetnost traži da se prepustite.
Dana 22. juna 2015. godine Srbija je osvojila zlatnu medalju za pokretanje dijaloga na čuvenom Praškom kvadrijenalu koji često zovu umjetničkom Olimpijadom.
Dana 22. juna 2015. godine predstavnici Srbije znali su da ih niko neće dočekati na balkonu.
Srbijo, osvojila si zlato iz kulture. Skrajnute, zapostavljene i prokazane.
Ne, ne tražimo da nas čekate na balkonu. Ne tražimo baš ništa. Samo nemojte pričati da kod nas nema kulture. Ima je. Kultura samo nema vas", navodi se u pismu ovog mladog umjetnika.
Tekst i fotografija preuzeti sa sajta: 24sata.rs
