Godina je 1981. i iza Joea Strummera, Micka Jonesa, Paula Simona i Toppera Headona je njihov četvrti album, „Sandinista“. Ovaj trostruki album u trajanju od dva sata i 23 minute je apsorbirao žanrove s klupske scene prikazavši ih kao vlastite ideje, istaknuvši time identifikaciju benda s duhom vremena, kao definitivni odmak od Sex Pistolsa, čiji voz je već proš'o, skupa s autodestrukcijom punka, sad već u statusu derutnog rock'n'rolla, koji se pretvorio u turističku pozu s Picadilly Circusa.
Međutim, rezultat je poznat – prodavao se „London Calling“. Menadžer Bernie odlučuje otkazati im sve koncerte u Engleskoj i, poput kakvog kockara, dovodi ih u New York, pred veliki biznis i establišment te sve ono što ide uz to, velike troškove i sindikate koji im zabranjuju koncerte, a oni su sami protiv svih. I dalje tjeraju svoj revolucionarni do it yourself – jer od svojih ranih dvadesetih, samo su željeli promijeniti svijet. Na televiziji se pojavljuje, Ronald Reagan, političar na pomolu, a pri prvom susretu s novinarima, na aerodromu, njihove kokotice padaju, to su osamdesete kada još nije bilo bezvremenskog tafta.
„'Sandinista' je svuda propao i diskografska je kuća razmišljala da stavi The Clash na čekanje. Svi su ih htjeli rastrgati na komadiće, publika, kritika, kolege, koji vrag punk band ide raditi trostruki album?... Bernie je bio taj koji im je bukirao osam večeri u Bond's International Casinu. The Clash su mogli napuniti Madison Square Garden, ali Bernie je smatrao da će im Bond's dati auru nečeg opasnog i seksi. Madison je za Eltona Johna i Grateful Dead“.
"'Sandinista' je svuda propao i diskografska je kuća razmišljala da stavi The Clash na čekanje. Svi su ih htjeli rastrgati na komadiće, publika, kritika, kolege, koji vrag punk band ide raditi trostruki album?" (FOTO: theclash.com)
Autor romana „Zapalite kuću!“, norveški književnik Frode Grytten, u domaćoj je prijevodnoj kulturi otprije poznat po knjizi priča muzikalnog naslova „Pjesma košnice“ i „Medvjed koji teče“, a kako je i svestrana književna zvijezda Jo Nesbo iz Osla zapravo rocker, nikog ne bi trebalo čuditi što je novi Gryttenov naslov zapravo roman o punk-grupi The Clash, onoj koja je čitavom tom svjetonazoru dala težinu, a time i smisao.
Opće poznate su uzajamne silnice između glazbe i književnosti, ne zaboravimo na poluautobiografski roman „Gubitnik“ Thomasa Bernharda. Koji je, imao čast studirati uz neprikosnovenog genija, Glenna Goulda. No, Bernhard je tu bliskost s jednim skoro pa transcendentnim nadahnućem, vidi vraga, i sam je bio pijanist, prelomio kao peh; ne očekujemo od Bernharda, uostalom, da lamentira nad Dvorakom ili Mendelssohn-Bartholdyjem... Prije ćemo ga naći među onima koji će pucati u pijanista koji takvu kuruzu izvodi ili u sam pojam 'pijanista', makar figurativno. A pogledajmo skladatelja Silvija Foretića koji će skladati više komentar nego skladbu „Sonatina difficile“ po motivima Mozartove „Sonatina facile“ uz čiju instrumentalnu izvedbu ide i teatar: Foretić će dok svira, žvakati Mozart-kugle i patetično zazivati Salierija; stav je tu, očito, punkerski...
Kroz četiri poglavlja, upoznajemo članove benda, korak po korak, takt po takt, kroz odnose koje su pobunjenički gradili sa svojim djevojkama i gitarama stvarajući svoje svjetove sazdane od emocionalnih kriza i adrenalina. Tu je i slika kako su ponizili cijelo vodstvo CBS-a: nakon inauguracijskog koncerta, glavešine su se htjele slikati s njima. Oni oblače odijela, pocuclaju malo šampanjca s njima i uoči riječi 'cheese', naprave scenu i bježe natrag u svoj mali brlog, vraćajući time dug svojim londonskim panksima (Mark Perry je u fanzinu 'Sniffing Glue' njihovo potpisivanje za taj isti CBS, još na početku karijere, nakon svega 30 odsviranih koncerata, proglasio danom kad je punk umro).
I baš kao u najpoznatijoj pjesmi Joy Division, bend je razdvojila ljubav; baš kao i tragične ljubavnike iz suvremenih art-filmova koji u zavođenju skrivaju sviđanje, a u ljubavnoj igri igraju na neiskazivanje emocija. Punk nije igranje prema pravilima. Paradoksi, antropologija i rock'n'roll...
Roman je ispričan polifonijski, u četveroglasju (eng. fourway close), a ulazeći u glave frontmenu, gitaristu, basistu i bubnjaru ovaj rukopis ipak ne odgovara na provokaciju iz vica o psihologiji jednog prosječnog rock-benda: frontmen i gitarist si još i jesu na pas mater, no basist je mnogo više od intelektualca povučenog u sebe, on je hipersenzibilac, opsjednut potragom za vlastitim identitetom, a bubnjar je pravi 'no star'. I stoga, ako je stvarno na djelu forma koja oponaša pisanje aranžmana, kao uspjela doskočica, knjiga ne bi trebala biti opterećena tragičnim krajem u vidu junkiejevskog patosa, već gledano u vertikali, cjelini daje malo divergentnu, ali ipakzaokruženu formu. Te tako ni oni koji bend ne poznaju nego li kao opće mjesto pop-kulture ne bi trebali izvisiti s knjigom.
VID JERAJ
Lupiga.Com
