Ne postoji zaljubljenik u sport koji se ne sjeća i ne prepričava značajne momente neke utakmice, trenutak kada se rješava rezultat, gol u posljednjoj sekundi ili potez kojim je neki igrač potvrdio svoj talenat i dokazao da je stvarno vhrunski sportista. Istina, sport je nevjerovatno lijep i atraktivan u svim njegovim elementima. Istovremeno, sport zahtjeva od igrača mnogo požrtvovanja, odricanja i konačno mentalne snage. On od vas traži ne samo fizičku spremnost, nego, prije svega, jaku volju, koncentraciju i odlučnost. Sport me je naučio da donosim važne odluke, da sagledavam širi kontekst i imam interes ekipe u prvom planu. Ovo je posebno važno kad nosite kapitensku traku.
Vrhunski sportisti mnogo puta tokom karijere preuzimaju odgovornost u važnim momentima utakmice i donose odluke kojima presuđuju rezultat meča. Koliko god da su ove odluke vrlo lične, i dešavaju se, ponekad, u djeliću sekunde, u ekipnom sportu one nikada ne treba da izgube iz vida dogovoreni cilj. Individualna akcija, šut, ili dobro dodavanje su tu da bi se ojačao duh tima, a ponekad, kada stvari ne idu baš najbolje, jedan takav potez može da ulije samoupouzdanje i obnovi pobjednički mentalitet. Dobre odluke su rezultat promišljanja, iskustva i talenta da vidiš šansu i tamo gdje je drugi ne vide.
Sport je, nesumnjivo, obilježio moj život. On mi je omogućio da putujem, vidim različite ljude, upoznam razne kulture, živim na različitim meridijanima, provedem lijepe godine u Italiji i Dubrovniku. Omogućio mi je da vidim kako drugi ljudi žive, kako su dobri timovi organizovani, zašto je dugoročno planiranje važno i zašto se najviše cijeni sigurnost, dobra organizacija i stabilnost. Ovo mi je pomoglo da bolje shvatim kakvi su preduslovi potrebni da bi se klub brže razvijao, a sportisti imali bolje uslove za trening i brže napredovali.
U životu i u sportu važe isti principi. Za razvoj društva su potrebni cilj koji želiš ostvariti, plan kako da to učiniš, stabilnost i siguronost u realizaciji, a za važne odluke su potrebne iste sposobnosti – mentalna snaga, odlučnost i sagledavanje šireg konteksta. Zato mi je logično da sportisti mogu da prenesu svoja gledanja i stavove oko nekih važnih, društvenih pitanja. Odluka koja je pred Crnom Gorom: da li se integrisati u NATO ili ući u EU se isto tako tiče mene, kao i svakog drugog građana.
Odrastanje i mladost moje generacije je obilježena bolnim iskustvom raspada Jugoslavije, ratovima u našem regionu, mnogobrojnim nevinim žrtvama, nesigurnošću i tjeskobom. Prema svim tim žrtvama osjećam duboki pijetet i žalim što je do toga uopšte moralo doći. Razmišljam o korijenima događaja i na koji način smo mi mogli to da izbjegnemo. Da li smo mogli i mi da učinimo pravi potez i krenemo istim putem kojim su već tada krenule skoro sve bivše komunističke zemlje. To je put integracije u strukture NATO i EU. Naši građani bi bili dio jedne šire, uspješne, zajednice i ne bi bili zabrinuti za svoju budućnost. Izbjegli bismo rat, stradanja i žrtve. Ovo vještačko pitanje da li tamo pripadamo i da li je to put kojim treba da idemo bilo bi suvišno i ne bi smo ga danas postavljali. To bi, sportskim rječnikom, bila dobra strategija gdje se zna cilj, kao i način na koji se on ostvaruje. Umjesto toga, mi smo propustili šansu, a ovakva životna utakmica, kada se izgubi, nosi bolne i dugotrajne posljedice.
Svjestan sam dobro da ništa nije savršeno, ne postoji ni jedan sistem koji besprekorno funkcioniše, ne postoji ekipa koja je nepobjediva. Porazi i pobjede su sastavni dio života i od toga se ne može pobjeći. Razlika je u tome što pobjednici u komplikovanim trenucima urade ono što je neophodno. I to urade mnogo češće od onih drugih.
Želim da ovaj baraž odigramo bolje, da se vodimo racionalnim razlozima i da budemo mentalno spremni i dovoljno hrabri za izbor koji nije lak, ali garantuje dugoročnu sigurnost i stabilnost zemlje. Vjerujem da je to u interesu Crne Gore i njene budućnosti. Iskustvo država koje sam vidio i u kojima sam živio to potvrđuje. Takav izbor su već učinili skoro svi Evropljani, veći broj naših susjeda je takođe član NATO-a, a skoro svi ostali u regionu takođe žele da se priključe. Zar su svi oni na pogrešnom putu? Gledajući gdje su sada i šta su postigle evropske države koje su iskoristile svoju šansu tih 80-tih i 90-tih, ne bih rekao. Kvalifikovali su se da budu članice svjetske lige. To mjesto i Crnoj Gori pripada.
To je odlika pobjednika.
Piše: Nikola Janović
Foto: wpolo.me
