Istočna Evropa je jedini region UN-a kojem ova pozicija nikada nije dodijeljena.
Vlahović, u tekstu na engleskom jeziku, za "Balkan Insight" piše da je suvišno i pominjati da je tokom Hladnog rata bilo nemoguće imenovati Generalnog sekretara UN iz Istočne Evrope.
Sa izuzetkom nesvrstane Jugoslavije i samoizolovane Albanije Envera Hodže, region je bio u potpunosti sačinjen od satelitskih država lojalnih Sovjetskom savezu. Bilo ko da je bio tada predložen ne bi mu se vjerovalo da može djelovati u interesu međunarodne zajednice kao cjeline, piše Vlahović.
Potvrda statusa Istočne Evrope
Danas, kad je sovjetsko doba sjećanje koje polako nestaje, obezbjeđivanje vrhovne pozicije u Ujedinjenim nacijama bi predstavljalo konačnu potvrdu novog statusa Istočne i Jugoistočne Evrope kao regiona modernih i nezavisnih demokratskih zemalja. Imenovanje Donalda Tuska za predsjednika Evropskog savjeta prošle godine potvrdilo je centralnu ulogu koju Poljska danas igra u EU. To je bio i jasan uspjeh i svih istočnoevropskih nacija. Isti trend je vidljiv u drugim međunarodnim organizacijama, gdje su političari i zvaničnici iz zemalja Istočne i Jugoistočne Evrope sada predstavljeni na najvišim nivoima. Region je izašao iz sjenke prošlosti kako bi u zajednici suverenih nacija zauzeo mjesto koje mu pripada.
Zemlje Istočne i Jugoistočne Evrope treba da budu pažljive kako ne bi protraćile ovu istorijsku šansu. Princip regionalne rotacije na vrhu Ujedinjenih nacija je široko prihvaćen na političkom nivou, ali nije obavezujuće pravilo. Uslovljeno je time da se pronađene ubjedljiv kandidat sa pravim sposobnostima. Ako države Istočne i Jugoistočne Evrope ne uspiju da se ujedine oko snažnog i vjerodostojnog kandidata koji može privući široku međunarodnu podršku, ostali regioni i države će iskoristiti priliku da predlože sopstvene kandidate. Sa tom mogućnošću u vidu, pojedina imena se već i predlažu. Zbog toga vlade, državnici i diplomate Istočne i Jugoistočne Evrope moraju raditi zajedno i demonstrirati političku zrelost kroz način na koji rukovode ovim procesom.
Ujediniti region
Prvo, region se mora ujediniti oko osobe sa najboljim šansama za pobjedu. Razumljivo je da bi svaka država trbalo da favorizuje svog kandidata i uživa u prestižu koji bi takav uspjeh donio. Ali, interesi regiona kao cjeline su na ispitu i niko neće imati koristi ako podjele ohrabre
UN da potragu za kandidatom proširi na druge krajeve svijeta. Strateški logičan pristup za vlade iz regiona bi bio da djeluju kao jedinstvena grupa, uz stalno savjetovanje i koordinisanje pozicija. Vlade regiona moraju pokazati zajedničnu posvećenost kako bi obezbijedili poziciju svom kandidatu.
Drugo, ova grupa država treba da predloži nekoga sa političkim iskustvom i diplomatskim referencema neophodnim za dobijanje ove funkcije. Trebalo bi da manje razmišljaju o tome koga bi one željele, a više o tipu osobe koja će zablistati u intervjuu za ovaj posao pred Savjetom bezbjednosti UN.
Imena na stolu
Idealni kandidat bi bio neko ko posjeduje diplomatske vještine i iskustvo svjetskog nivoa, ali nije tehnokrata, niti neko zvučno političko ime. Svi prethodni generalni sekretari su bili ili ministri vanjskih poslova ili visoki službenici UN. Sposobnost za posredovanje između ključnih aktera Ujedinjenih nacija je osobina od izuzetnog značaja, tako da kandidat mora zadobiti povjerenje svih stalnih članica Savjeta bezbjednosti prije svega, zbog toga što svaka od njih ima pravo veta pri imenovanju. Kandidat iz Istočne i Jugoistočne Evrope, pored ostalih kvaliteta, mora biti sposoban da prevaziđe tenzije i konfrontacije oko Ukrajine.
Dakle, nekoliko imena je već predloženo.
Nekadašnji srpski ministar vanjskih poslova, Vuk Jeremić, pa ministar vanjskih poslova Crne Gore, Igor Lukšić, kao i njegova koleginica iz Hrvatske, Vesna Pusić, u svojim zemljama su pominjani kao kandidati. Pominjana su i imena poput bivšeg predsjednika Srbije, Borisa Tadića. Miroslav Lajčak, slovački ministar vanjskih poslova (nama Crnogorcima dobro poznat zahvaljujući svojoj uspješnoj misiji tokom našeg referenduma o nezavisnosti u maju 2006. godine) i Danilo Tirk, bivši predsjednik Slovenije koji je ranije služio kao pomoćnik Generalnog sekretara UN za politička pitanja, imaju mnogo potrebnih referenci.
Ipak, kada se sve uzme u obzir, kandidatkinja sa vjerovatno najboljim izgledima za pobjedu jeste Irina Bokova, šefica UNESCO-a i bivša ministarka vanjskih poslova Bugarske. Iskustvo unutar Ujedinjenih nacija, pouzdani odnosi sa stalnim članicama Savjeta bezbjednosti i uspostavljeni radni kontakti sa gotovo svim članicama UN sigurno daju njenoj kandidaturi prednost globalne kredibilnosti. Sposobnost za građenje podrške unutar širokog presjeka članica UN bi mogao biti faktor koji gospođi Bokovoj može dati odlučujuću prednost nad ostalim imenima koja naš region iznosi.
Kandidati iz ostalih krajeva svijeta su takođe snažno promovisani. Helen Klark, bivša premijerka Novog Zelanda koja je trenutno na čelu Razvojnog programa Ujedinjenih nacija (UNDP), je jedna od njih. Predsjednica Čilea, Mišel Bašele, i kolumbijska ministarka vanjskih poslova, Marija Anhela Olgin, predstavljaju nade Latinske Amerike, regije koja čvrsto vjeruje da zaslužuje ovu poziciju. Činjenica da je među predloženim kandidatima veliki broj žena je takođe vrijedna pomena.
Ujedinjene nacije nikada nijesu imenovale ženu na najvišu poziciju u organizaciji i postoji rastuća međunarodna kampanja da se ovo na izborima sljedeće godine promijeni. Ovo je još jedna stvar koju lideri Istočne i Jugoistočne Evrope moraju imati u vidu.
Naredna godina može konačno biti naš momenat, ali jedino ukoliko mudro odigramo ovu kompleksnu diplomatsku igru. Ako naši lideri ne uspiju stvoriti jedan dobro organizovani i ujedinjeni front, ili ako bude izgledalo da su svoje “pravo" na najvišu poziciju u Ujedinjenim nacijama shvatili zdravo za gotovo, ova istorijska šansa nam lako može izmaći iz ruku.
[ Balkan Insight/Dnevne novine ]
