- Premala je ovo sredina za tako velike teme, a još je manji značaj uloge jednog mladog“ nesrećnika koji vjerovatno ni sam nije znao ni zašto ni đe odlazi - kaže jedan od Pobjedinih brojnih sagovornika iz Petnjice, naglašavajući da se radi o mladiću koji je stasavao u posebnim okolnostima.
Damir Babačić se kao dijete suočio sa grozno opterećujućom činjenicom da je sin čovjeka koji je počinio jedno od najsurovijih ubistava do tada pamćenih na ovom prostoru. Majka mu je umrla i može se samo zamisliti kroz kakve je sve krugove pakla morao da prođe. Toliko mlad, roditeljski nezaštićen i ranjiv sa svih mogućih strana. I sve to u sredini tradicionalno strogih pravila. Uz to, u tako maloj zajednici da čak i urbanistički, svaka raskrsnica ima barem po jedan zid. Na koju god se odčetiri strane svijeta okrenuli, dočeka vas- neizvjesnost. Iz takvog okruženja, prema tvrdnjama naših brojnih sagovornika i dvoje bliskih srodnika (po majčinskoj liniji) izrastao je srednjoškolac beranske Elektro-tehničke škole koji je ličio na većinu vršnjaka, ali se protokom vremena sve očiglednije udaljavao i od njih i od najbližih rođaka. Sve rjeđe je primjećivan na javnim mjestima a jedan ga petnjički vršnjak pamti kao” veliku simpatiju beranske gimnazijalke Sandre, koja ga je, onako zgodnog i izuzetno inteligentnog, neskriveno spopadala…”Uzalud. Kako pretpostavlja ovaj Petnjičanin na” radu i studijama” u Budvi i Podgorici, Sandra je Damira prva oplakala, barem jedno školsko polugodište. Sjećam se, veli, da mu je preko mene, jer sam mu bio jedan od intimnijih drugara, slala cjeduljice koje sam sve pročitao i najiskrenije želio da barem dio tih poruka, od bilo koje djevojke, stigne na moju adresu. - Od Sandre, pogotovo jer je bila prelijepa i predobra. Siguran sam da Damira sve to nije dodirivalo. U odnosu na nju bio je led-ledeni. Vjerujem, čak, da posljednjih dvadesetak ceduljica uopšte nije ni otvarao…
Iz vidokruga se “izgubio” po- četkom prošle godine, a već od kraja marta ili početkom aprila nema poznatih svjedoka koji su ga makar jednom vidjeli. Čaršijsko šuškanje o njegovoj” misiji” vjerskog fanatika počelo je sa prvim informacijama o učešću grupe crnogorskih građana na ratištima u Siriji, Iraku i Libiji. Dileme su otklonjene pojavom na društvenim mrežama: petnjičkog, tada bezimenog mladića, u odori džihadista takozvane islamske države - nije bilo teško prepoznati. Da ga ne bude Pola godine kasnije, o njemu je Pobjedinom novinaru govorio Bašar, porijeklom Rožajac, koji je na ratištima proveo preko tri mjeseca. Detaljisao je do te mjere, predstavljajući Damirov psihološki profil, da se taj dio - inače jezive priče - učinio “previše knjiškim” da bi bio potpuno ubjedljiv, pa nije ni objavljen. Još tada je misteriozni sagovornik ustvrdio da petnjički mladić “neće dugo” jer mu se navodno iz svake grimase na licu, iz svakog gesta, svakog pokreta- “lako čitala želja da ga što prije ne bude”. Ima li ga više? Više od dva mjeseca prekinuti su svi vidovi komunikacija pa čak i bilo kakvi signali o njegovom bitisanju. Nema više ni fotografija mladića na društvenim mrežama; nema posredničkih glasova iz Maoča i Sarajeva, iz Novog Pazara i sa Kosova...
Samo čaršijska nagađanja o samoubistvu i jedan navodni trag iz krugova makedonskih džihadističkih instruktora da je tokom bombardovanja ISIL staništa u istočnom dijelu Sirije, u pokrajini Faseka, stradao sa nekoliko desetina saboraca, među kojima su bila i tri državljanina Makedonije. Što god bilo, životna sreća je Damira Babačića definitivno zaobilazila u svim prilikama i neprilikama... (Pobjeda, Foto: Ilustracija)
