Pisao: Milovan ĐILAS
Popodne smo primili i depšu, posljednju, od Vrhovnog štaba, koja – po sjećanju Radovana Vukanovića – treba da je glasila: „Kod nas situacija teška. Skrenite ka izvornom dijelu Neretve. Mi ćemo vam od Kalinovika poslati izviđačke djelove. U slučaju da dođete u tešku situaciju, probijaćete se u manjim jedinicama (1)... Vrhovni štab odstupio je od načela – prvi i jedini put, koliko nam je bilo poznato – nepodvajanja jedinica: takav „izlaz“ smo i mi predviđali, mada ga ni među sobom nismo spominjali, svjesni da je on na granici rasula i obesciljavanja...
Predveče sve su naše jedinice bile u okupljanju oko Dragaš Sedla i u pokretu ka Sutjesci. Krenulo je i vođstvo, raskaljanim putem u mokru šumu.
Ali čim smo prešli livadicu Dragaš Sedla i zašli u šumu, dočekali su nas leševi oko puta i treštanje granata niže nas. Sava Kovačević je skrenuo s puta niz vrlet – ka treštanju granata, a mi ostali za njim, već zgomilani bez reda. Ja sam povikao, u slućenju drugog plotuna: Lezite! – Ali Sava me zgrabio za mišicu i vičući: Naprijed, naprijed! – sjurio se zajedno sa mnom. U to je došao i drugi plotun, malo udesno i visočije: šuma je zarikala, srljane grančice su zakričale, a po nama je padalo lišće i zemlja. Opet smo pojurili nizbrdo, a zatim udesno – na put, dok su plotuni granata grmjeli po Dragaš Sedlu i oko njega... Sava Kovačević mi je objasnio: Oni pročešljavaju haubicama put i šumu – treba trčati ka mjestu eksplozija da te idući plotun prebaci...
Potom neuznemiravani, ali veoma sporo – sačekivali smo izvještaje, bolnicu, jedinice koje nisu uspjele da se otkače od neprijatelja – nastavili spuštanje ka Sutjesci. Sem toga, jedinice su morale makar i zlehudo večerati, jer su čitavog dana, skoro bez izuzetka, bile – u borbi i pokretu – bez obroka. Tako, kad smo se iskupili na proplancima iznad Sutjeske – već je bila uveliko prošla ponoć.
Bataljoni su ćutali, pritajeni. Ali se opažala napregnutost – škrtost na riječima, suzdržanost u pokretima. Bilo se razvedrilo, ali bez mjesečine ili je mjesečina već bila zašla iza planinčina.
Najzad smo krenuli – Mostarski bataljon napred, a za njim vođstvo. Čim smo se spustili niz livadicu – obreli smo se na vrletnoj obali Sutjeske. Ja se nisam skidao s konja, a vojnici su gazili, džeći se za žicu koju su jedinice prije nas prebacile preko rijeke. Mnogi se nisu ni pridržavali: Sutjeska je mala rijeka, tada je jedva bila iznad koljena, i nisu tačne priče o davljenju množine u njoj, sem ako je to bio neko ko je istovremeno bio teško ranjen. I Sava Kovačević je kao i ostali vođi prejahao, uz naglašenu izjavu: Vojska gazi u odjelu!
Čim smo se uspeli uz lijevu obalu, Sava je primijetio: Njemaca nema, ili su vrlo slabi čim nas ne čekaju na rijeci. – Svi su ćutali, jedino sam ja izrazio sumnju: Možda nas čekaju dalje...
Muklo, napregnuto naše nastupanje prekinuo je oslabjeli, zapomažući glas ranjenika iz žbunja nad putem, čim smo zaokrenuli niz Tjentište: Drugovi, pomozite mi! Spasite me, drugovi! Ne ostavljajte me, drugovi!... – Taj nesrećnik je bio zaostao od ranijih jedinica, ili ranije prispao i potom se prikrio – pred Nemcima koji su tuda juče, a možda i danas, krstarili i bivakovali. Ali niko od nas nije prozborio, ni usporio korak ili konja. Nismo uza se imali ljudi da ga nosimo, od jedinica nismo to mogli tražiti u trenutku kada su očekivale okršaj. A svakako smo se i zavaravali u sebi da za nama ide bolnica i njeno osoblje koje je za ranjenike „zaduženo“.
Tako smo počeli i uspinanje niz Krekove. Uspinjali smo se petnaestak, a sa zastojima možda i dvadesetak minuta, kad su neposredno pred nama – pri vrhu Krekova, ispod brda Ozrena – iz grmenja zatreštali mitraljezi.
Sjahali smo s konja. I zastali na putu: meni, bar u prvi mah, nije izgledalo da se radi o nečem preoasnom, mada mi je izgledalo nepametnim što je vođstvo, nadovezujući se na kolonu bataljnočića, nerazvijenog za borbu, takoreći najahalo na njemačku zasjedu.
Sava Kovačević i neke starješine pošli su napred. Pošao sam i ja, predavši konja kuriru. I dok sam tako išao, sustigao sam Savu, koji je s nekim razgovarao. Okrenuo sa k meni i ostalima: Izgibe mostarski bataljon – upao je među bunkere!...
I doista se čulo jaukanje s puta, ali Mostarci nisu bježali – mada ih je bilo pokošeno već skoro trećina – nego su legli i pucali.
Sudar se zbio u cik zore, 13. Juna. Sava Kovačević, Vukanović i ostale starješine su i sami uviđali nepogodnost, pa i neosmišljenost našeg položaja. I odmah su naredili da nastupe i razviju se bataljoni iz prethodnice – iz Treće sandžačke (brigade) koja je nastupala iza vođstva.
Ali dok su oni pristigli – objutrilo je, sa vođstvom i Mostarcima na putu i oko puta. Borci su prilegli, koristeći udoljice i izlokanosti. A mi iz vođstva smo ostali stojeći, pomerajući se za komandantima, mada su ljudi između nas bili ranjavani ili ubijani. Tako je bio ranjen dr Simo Milošević, mada je bio prisjeo u udolinicu.
Ja sam se najprije upravljao prema Savi Kovačeviću – on je bio glasit junak i znao sam da se uza nj neću osramotiti. Ali on me stalno odgurkivao unazad, čak me jednom uhvatio oko ramena da me prilegne na tlo. – Ne! To je opasno! Lezi, sad ćemo mi njih!... – dobacivao mi je. I Milutinović se upravljao prema Savi ili prema meni... U jednom trenutku Savi se obratio komandir našeg topa: Druže komandante, top je spreman za paljbu – odredite cilj! – Pucaj u brdo – uzvratio je Sava sa širokim osmjehom – važno je da se naš top čuje... – I komandir se povukao malko zbunjen. Ali uskoro je naš top počo da grmi iza naših leđa.
A kad su pristigli bataljoni iz pozadine – Sava je zagrmio: Naprijed drugovi! Pred vama je vaš komandant, naprijed!
On je pojurio putem. A u tom trenutku se našao kraj mene Savo Burić, novoimenovani komandant Pete brigade (crnogorske). U naručju lijeve ruke bio j naslagao bombe – ofenzivne italijanske, koje su jedino treštale, ali nisu ubijale. I on se okomio desnom rukom na mene – da me zaustavi, da me prilegne. I on je bio jedan od najpoznatijih junaka, a uz to živog, neshematizovanog duha – nije me bio sramota ni uz njga biti. – Upitao sam ga: Kud bacaš bombe kad ne vidiš neprijatelja? – A on: Važno je da puca – tim krčim prolaz! – i zafrljačio bombu.
Burićeva bomba je tesnula u žbunju. A mi smo zaobišli to mesto zdesna. Tamo gdje je bomba eksplodirala ukazao se bunker od pletera, nabijenog zemljom. U bunkeru presamićen, ležao je krupan, kratko podšišan Nemac: pomislio sam da je Burićeva bomba upala u bunker i – kad e našla baš tamo, u tjesnoći, ipak ubila Njemca. – Nije to od moje bombe! – rekao je Burić, shvativiši po mom izrazu moje zaključivanje.
U tom trenutku pojavio se iz grmena Sandžaklija, musliman, kojega sam površno poznavao. Izraz mu j bio razjaren, ali i obradovan: Ja sam ga dokusurio, majku mu švapsku! – uzviknuo je on i dodao, zabacujući „šarac“(2) , oružje veoma omiljeno kod partizana: I slimio mu ovo... Nasuprot tog muslimana, Burić je izgledao blijed, sustegnut, ali i veoma priseban: držim da sam i ja slično izgledao...
Burić i ja smo se povratili ka starešinskoj grupi – tamo odakle je Burić bacao bombe. I tamo mi je pritrčao Milutinović, ojađeno izjavivši: Pogibe Sava! – Gde? Kako? – Tu je bio i Vukanović: mada je bio poznat po ćutljivoj, neizmenjivoj postojanosti – zbog te postojanosti kao i zbog temeljnog telesnog sklopa i kratko šišane, već sijede kose, upoređivan je s pruskim oficirima – i on je bio uzrujan.
Svi smo osjećali, a neko je i primetio – držim da je to bio Milutinović – da će se Savina pogibija, pogotovu u takvom trenutku, porazno odraziti na već i inače poremećeni moral i komandne odnose: Tu je bilo starješina koji ni u čemu nisu zaostajali za Savom, ali nijedan nije bio tako neposredan, mitski i životno povezan s borcima kao on. Čak ni omiljenost i ugled političkih vođa nije mogla zamijeniti Savinu, budući da nisu bile istovjetne: Sava je bio čovek bitke, više sokoljenja nego metodičnog upravljanja bitkom. On je znao svakog borca, naročito iz svoje Pete (crnogorske) brigade. E-novine)
(Iz knjige Milovana Đilasa Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1990., a povodom godišnjice smrti legendarnog narodnog heroja Save Kovačevića)
