Piše: Darko Šuković
Sve to nije razlog da se i u Radio vezi ne pozabavimo, rekao bih, završetkom procesa, koji je počeo dolaskom tzv. demokratske vlasti na čelo Srbije, promjenom naziva ulica, revizijom lekcija o ulozi četnika u Drugom svjetskom ratu i izjednačavanjem ravnogorske spomenice sa partizanskom. Finale se već tada naziralo, ako je odluka Višeg suda, uopšte, finale!? Jer, u današnjoj Srbiji nije malo onih koji i u Milanu Nediću i Dimitriju Ljotiću, vide žrtve komunističkog terora ! Iako nema dokaza da je u saobraćajnom udesu, u kojem je poginuo autentični srpski fašista Mita Ljotić, učestvovao iko od «crvenih». Da jeste, ne bi to propustio da pomene sveti Nikolaj Velimirović, u dirljivom oproštajnom govoru, nad grobom lidera «Zbora».
Nema sumnje da suđenje Draži Mihailoviiću nije bilo obrazac procesnopravnog čistunstva. Niti je, uostalom, s obzirom na okolnosti, moglo da bude. Kao što bi se, zacijelo, Sudu u Nirnbergu pronašlo zamjerki. I tu su pravnici praktično saglasni. Samo, što je jednako očigledno da je srpskom sudu prigovor nefer suđenja bio samo izgovor za par exelance političku odluku. Naprosto, « ravnogorska » Srbija ponovo je većinska i njeno pravo emanira takvo stanje svijesti. Što i nije baš šokantan ideološki obrt, čak i ako se zna da je u partizanskim jedinicama bilo ponajviše Srba. Ali ne Srba iz Srbije, nego Krajišnika, Ličana, Kordunaša…
Upravo je njima rehabilitacijom Draže Mihailovića današnja Srbija pljunula u lice. Ili, ako hoćete grublje, ali tačnije - uglavnom na kosti ! Ravno kroz usta Olivera Antića, savjetnika predsjednika Srbije! Antić je, naime, bio pravni zastupnik inicijatora rehabilitacije «komandanta kraljevske vojske u domovini». Možda bi, jednog dana, tako snažna upletenost politike mogla da bude osnov za obaranje i presude kojom su Draži vraćena građanska prava!? Realno, nema suštinske razlike u odnosu na ’46., iako je pakovanje neuporedivo finije! No, kako sada stvari stoje u Srbiji, prije bi se moglo desiti da i oni rijetki osuđeni za zločine tokom rata ’90-ih, “novim čitanjem” tih događaja budu rehabilitovani.
Iz obrazloženja presude vidi se da ni Sud nije imao petlju za cjelovit revizionizam četništva, pa se ograničio na procesne razloge. Lako bi oni sa prikazom četnika u filmovima Veljka Bulajića ili Stipe Delića i udžbenicima istorije, koje su pisali pobjednici. Problem su pisani dokumenti, snimci i fotografije – istorijski izvori prvog reda – koji neoborivo svjedoče o zločinima četnika i kolaboraciji sa okupatorom. Problem je i što ni propagandisti «filma» u kojem Draža i njegovi tobože ratuju sa Njemcima i Italijanima, ne mogu da se sjete đe su se tačno te borbe desile i koji je bio rezultat, izražen u nosilima!? Liše nekoliko napumpanih čarki ili tobožnjeg oslobađanja praznog Kruševca…
S druge strane, tragovi četničke kame diljem bivše Jugoslavije toliko su oštri I duboki da ih ni još sedam decenija ne može da izbriše. Niti treba! Agresivno naturanje pomirenja između žrtve i dželata nije opcija. Možda oprost, ako žrtva želi da ga da? Pomiriti se mogu strane koje su podjednako ili približno krive. A šta su novom kandidatu za rehabilitaciju, Pavlu Đurišiću, bili krivi Muslimani iz Bosne i Sandžaka ? Da ne pominjem crnogorske partizane i njihove simpatizere, zatvor u Kolašinu… Zapravo, suštinsko pitanje je: da li bi branioci Dražinog lika bili spremni da ponove njegova djela?
Ćosićeva teza o pobjednicima u ratu, koji postaju gubitnici u miru pokazala se kao proročanska neistina! Koliko je bila promašena s nacionalnim predznakom, toliko se ostvarila s ideološkim! A, nije isključeno da će i više!? Rehabilitacija Draže Mihailovića poslužiće kao jak argument poštovaocima lika i nedjela poglavnika NDH Ante Pavelića i njegovih ustaša. Sada je još manje prepreka za proglašenje Alojzija Stepinca za sveca.
Nekako se nazire put u zajedničku, EU budućnost, na koji će svi naši narodi I narodnosti ponijeti u prtljagu najgore iz svoje prošlosti. Pred porodicom civilizovanih nacija, koje odreda baštine antifašizam kao uslov smislenog opstojanja ljudske vrste, pojaviće se balkanski zombiji! Tom društvu, srećom, ne pripada Crna Gora. Kažem srećom, jer nije lako objasniti kako i mi nijesmo zabasali u “antiantifašizam”, imajući u vidu našu poražavajuće široku nesvjesnost sebe i svoje države. Valjda nas taj još neumrli refleks čojstva drži na pravoj strani… Na strani žrtve kojoj, kroz istporiju, nije preostajalo ništa drugo nego da pobijedi, kako bi opstala.
Radio Antena M
