40. B.B. King Live in Cook County Jail (1970.)
Predgrupama B.B.Kinga bilo je prilično teško. Kada je najavljivač predstavio šerifa Josepha Woodsa na pozornicu, prije nego što nastupi blues legenda, u Cook County zatvoru u Chicagu, 1970., zatvorenici su ga pozdravili sa agresivnim urlicima i negodovanjem. Bila je to teška publika, no King im je pristupio s lakoćom i poniznošću. Bio je graciozan, koketan, pa čak i samokritičan dok je, bezprijekorno prošao kroz pjesme poput ''Worry, Worry'' i ''Sweet Sixteen''. ''To je bio najbolji show koji smo ikad imali,'' reako je domar Odjela za korekcije, Winston Moore, koji je pozvao Kinga da svira zatvorenicima. S vremenom, kada je završio zadnji ton balade ''Please Accept My Love'', King je imao publiku u glasnoj ekstazi. (Brittany Spanos)
39. Joni Mitchel Miles of Aisles (1974.)
Prvi live album Joni Mitchell stigao je na vrhuncu njene slave. Snimljen je nekoliko mjeseci nakon njenog izlaska slavnog Court And Spark, a kanadska pjevačica dokumentirala je na njemu kalifornijske postaje na turneji. Sadržavajući široku kolekciju pjesama od njenog prvijenca Song To A Seagull na dalje, Miles of Aisles oprezno je izbjegavao hitove. ''Nitko nije nikad rekao Van Goghu 'Naslikaj opet 'Zvjezdanu noć''' rekla je Mitchell prije nego je počela sa ''Circle Game''. 1991. otkrila je Rolling Stoneu zašto je napravila usporedbu: ''Nikad nisam htjela biti ljudski jukebox. Nisam još iskoristila sve svoje ideje. Ali radim u pop polju, a hoće li dopustiti starijoj ženi da to radi otvoreno je pitanje. Zahtjeva vjernu, zainteresiranu publiku koja vjeruje u moj talent.'' (Brittany Spanos)
38. The Velvet Underground 1969: Velver Underground Live With Lou Reed (1969.)
Desetljećima je 1969: Velvet Underground Live With Lou Reed nudio jedini relativno pristojan livedokument benda koji je pokrenuo milijune drugih bendova. Izdan tek nekoliko mjeseci nakon Lou Reedovog hit live albuma Rock N Roll Animal, te na vrhu punka, 1969 ponudio je pojednostavljenog Reeda za gladne oči New Yorka i iznad. Izvodeći buduće standarde maloj publici u Dallasu i San Franciscu, 1969sadrži gotovo samo novi materijal benda, pjesme koje Velveti nikad nisu snimili (''Over You'', ''Lisa Says'', ''Ocean''), skice pjesama u drukčijim formama (''New Age'', ''Sweet Jane'') i barem jednu pjesmu koju biPatti Smith (godinu nakon izlaska albuma) počinjala svoje koncerte u CBGB-ju (''We're Gonna Have A Real Good Time Together'') (Jesse Jarnow)
37. Neil Young Time Fades Away (1973.)
Neil Young trebao je biti na vrhu svijeta 1973. Nevjerojatni uspjeh albuma Harvest konačno ga je iznijeo iz sjene Cosbyja, Stillsa, Nasha i Younga, ''Heart of Gold'' bio je hit 1972., a američka turneja od 62 koncerta rasprodala se. No smrt gitarista Crazy Horsea, Dannyja Whittena, bolni poremećaj leđa i beskrajno prepiranje u pratećem bendu, pretvorilo je turneju u mukotrpan rad. Do tada je Young imao puno hitova, no odlučio je posvetiti velik dio seta tmurnim novim skladbama poput ''L.A.'', ''Don't Be Denied'' i ''Yonder Stands The Sinner''. Te nove pjesme zabilježene su na Time Fades Away. Album je prihvaćen poprilično loše, te je izvan printa već desetljećima, no najveći fanovi Neila Younga prepoznaju ga kao apsolutni klasik, a originalne kopije ploča vrlo su skupe. Neiznenađujuće, Young ima potpuno drukčiji pristup. ''Moja najmanje draga ploča je Time Fades Away,'' rekao je 1987. ''Osjećao sam se kao proizvod i imao sam taj bend sa svim velikim muzičarima koji si nisu mogli pogledati u oči. Bila je totalna sprdačina.'' (Andy Greene)
36. Frank Sinatra Sinatra at the Sands (1963.)
Prije nego je postao gospodin New York, grad koji se vezao uz Franka Sinatru bio je Las Vegas, a Sinatra at the Sands prikazuje ga na svojem vrhu, u potpunosti sa slatkom publikom u kasinu i epskim monologom u ''Tea Brake'' u kojem je predsjednik oštar prema njegovim podređenima u Rat Packu. Sands je možda ultimativni komad za one koji preferiraju pjesme Johnnyja Mercera naspram Jaggera/Richardsa, saQuincyjem Jonesom koji dirigira Count Basie orkestru i 50-godišnjim pjevačem, još uvijek na vrhuncu svojih vokalnih moći. Muzika je senzacionalna, uključujući i zaključne verzije poput ''Fly Me To The Moon'' i ''I've Got You Under My Skin''. A kao bonus, tu je i predstavljanje – '' The Sands vam ponosno predstavlja predivni novi show...'' – koje govori William Conrad, naputovana osoba koja je pripovijedalaRocky and Bullwinkle. (David Menconi)
35. Aretha Franklin Live at Fillmore West (1971.)
''Sluša li se ikome blues?'' upitala je Aretha Franklin kao uvod u ''Dr. Feelgood''. Zapravo je imala razlog to pitati: u tom razdoblju, Fillmore West u San Franciscu bio je poznatiji po dovođenju rock bendova poputJefferson Airplane. Ranije tijekom seta, čak je obradila i Simona i Garfunkela. No do tada je publika već jednoglasno odgovorila ''da'', a Arethin odgovor bio je vrijedan slušanja. Tijekom ''Dr.Feelgood'', u ekstazi je zamahnula glavom, istodobno seksi i religiozno. A kao iznenađenje, na ''Spirit in the Dark'' pojavio se Ray Charles, iako nije namjeravao pjevati, već samo gledati. ''Ako poslušate ploču, vidjet ćete da ju neznam (pjesmu),'' rekao je 1973. za Rolling Stone. Christina Lee
34. Bob Marley and the Wailers Live (1975.)
Natty Dread turneja Boba Marleya i Wailersa 1975. počela je u Americi, gdje je 15,000 fanova gledalo reggae bend u Central Parku. Dok su prešli Atlantik osuda je donešena – nakon dva rasprodana koncerta u londonskom Lyceumu, Melody Maker proglasio je Boba ''vjerojatno najvećom superzvjezdom koja je posjetila te obale, još od dana kada je Dylan osvajao koncertne dvorane po Britaniji.'' Nijedna od tih gaža nije se namjeravala snimati, no kada je osnivač Island Recordsa, Chris Blackwell svjedočio ludilu prve, osigurao je prijenosni studio Rolling Stonesa ispred dvorane za drugi dan. Rezultat je bio kolekcija pjesama sa upirujućim tekstovima, političkim uzvicima i funk ritmovima oživljenih s novim gitaristom Alom Andersonom. Sedam minutni ''No Woman No Cry'' ušla je u britanski Top 10 i ostala definitivna verzija klasične pjesme, kasnije se pojavljujući box setu Legend. Čak je i mikrofonija koje se proteže u prvi stih pjesme postala prožeta emocijama. (Nick Murray)
33. Fela Ransome-Kuti and the Africa '70 with Ginger Baker Live (1971.)
Iako već proslavljen kao jedan od najboljih rock bubnjara kroz tri godine u grupi Cream i Blind Faith, Ginger Bakerova znatiželja dovela ga je iz Engleske u ratnu Nigeriju, da nauči više o ritmu. ''Ja ne plešem,'' rekao je o novom bendu njegovog prijatelja Fele Kutija, Africa 70, ''ali jednostavno moram plesati na Feline stvari.'' Ova intimna kolaboracija je zapravo snimljena u Abbey Roadu umjesto na tradicionalnom rock okruženju, no unatoč tome je električna. Baker je u svojoj autobiografiji rekao da ''150 ljudi naguranih u veliki studio sa šarenim reflektorima koji svijetle po zidovima daju osjećaj live svirke''. On i afrobeat zidarTony Allen rukuju grooveom i tvore jedan od najvećih slobodnih udara rocka funk bendova. (Christopher R. Weingarten)
32. Deep Purple Made in Japan (1972.)
Kroz samo sedam brojeva Deep Purple donosi četiri strane uzbuđenja i indulgencije. Od ošamućenog sola Iana Paiceja na bubnju tijekom ''The Mule'', do namigujućeg zavođenja Jona Lorda na orguljama na početku ''Lazy'', od varljivog kraja 20-minutnog 'Space Truckin'' do borbe vokala i gitare, te gitarskog dvoboja tijekom ''Strange Kind Of Women'', metal preci plijene (i uspijevaju) gotovo potpunim arsenalom trikova i figura na pozornici. Jeftino napravljen, vrlo popularan i više puta reizdan Made in Japan snimljen je kroz tri noći u Osaki i Tokyju. Set se čini neformalan, kao da bend ne svira za publiku ili magnetofon, već za vlastiti gušt, rastežući melodije u nedogled. ''Bili smo toliko nezabrinuti oko cijele stvari da nitko nije bio ni svjesan da nas se snima,'' potvrdio je Lord Daveu Thompsonu za "Smoke on the Water". ''Nije bilo smanjenja komunikacije i spontanosti i osjećaja koji inače dobijemo na pozornici.'' (Grayson Haver Currin)
31. Keith Jarrett The Köln Concert (1975.)
Okolnosti bile zlosutne kada su pianist Keith Jarrett i producent i vlasnik ECM Recordsa Manfred Eicher otišli u Köln, u siječnju 1975. Jarrett nije spavao noć ranije i bio je u bolovima. Da bi stvar bila gora, Bösendorfer klavir koji su tražili je bio zamijenjen s inferiornim modelom koji je prema Jarrettu ''zvučao kao siromašna imitacija čembala ili klavira s čavlima.'' Ipak, set dug sat vremena koji je izveo oko ponoći u opernoj kući, noseći podupirač i skoro zaspivši za instrumentom, bio duboka meditacija ritma, čija je dvostruka ploča postala najprodavaniji solo jazz i soul klavir album u povijesti. Jarrettova improvizirana fantazija pomiče se neprimjetno iz ideje u ideju, ponekad se zadržavajući na dva akorda nekoliko minuta. Više opuštajuć od njegovih ostalih albuma, razmeće se potpunom dopunom Jarrettovih uzdaha, lupanja nogom i prenemaganja dok i dalje nudi zanosni uvod u umjieće improviziranja. (Richard Gehr)
30. Iggy and the Stooges Metallic K.O. (1976.)
B strana prvog live albuma Stoogesa navodno je jedan od najizazovnijih rock koncerata ikad snimljenih. Tjednima prije gaže u veljači 1974., frontmen Stoogesa, Iggy Pop radosno se pridružio javnom pojačanju, motorističkoj bandi Scorpions. Pojavili bi se u čoporima sa svim mogućim vrstama objekata koje bi bacali na bend – voće i povrće, boce, vrtni alat. No jedva da su gnjavili Iggyja – njegov bend je bio gladan, blizu raspada i na kraju vlastitog uža. Namjerno neuredni, proturječni, od čega se diže želudac, cijela set lista, po izboru pjesama, jedan je veliki ''nosi se''. Pjesme koje nisu sa albuma, poput ''Rich Bitch'' i ''Cock in My Pocket'' vode u najradosniju, jedva kompetentnu obradu ''Louie Louie''. Evo koliko se malo bend trudio da šarmira u tom trenutku. Joe Ambrose u svojoj knjizi Gimme Danger: The Story of Iggy Pop izdvaja ovo Iggyjevo blebetanje te večeri: ''Ruke gore tko mrzi Stoogese? Mi vas ne mrzimo. Nije nas ni briga''. (Arielle Castillo)
29. Frank Zappa and the Mothers Roxy & Elswhere (1974.)
Iako mnogo njegovih faza ima odlične live albume da ih komplimentira, Roxy & Elsewhere je apoteoza Zappe iz sredine sedamdesetih, dokaz njegove mogućnosti da okupi ansambl prve klase (klavijaturistGeorge Duke, perkusionistica Ruth Underwood i, hm, gitarist Frank Zappa), da prati neobične metode (neprimjetno sjedinjuje snimke iz Hollywooda s onima ''od drugdje'', povremeno montirajući ih zajedno u jednu pjesmu) i odradi pomahnitale aranžmane iz dana Apostrophea. Bend svira neobično izvan granica: instrumental ''Echinda's Arf (Of You)'' ima nepredvidive munjevita zujanja ksilofona i sintesajzera i 16-minutni jazz-progresivni rock sendvič ''Be-Bop Tango'' koji uključuje i objašnjenje kako plesati na Dukeovu poliritmiku (''Još si previše adagio,'' šali se Zappa). U međuvremenu, parodija Nixona ''Son of Orange County'' (''Jednostavno ne vjerujem da si tolika budala'') sadrži jednu od Zappinih najduševnijih solaža. Zappa je uključio i zen opasku na prvom CD-u: ''Ponekad se možeš iznenaditi kako 'Svemir funkcionira razumio ti to ili ne'''. (Kory Grow)
28. Ramones It's Alive (1979.)
Ovaj amfetaminski tempiran dupli live album poslužio je Ramonesima kao retrospektiva karijere, udar na vrhuncu, a pokazuje kako se škvadra iz Queensa spotiče po hardcoreu u istom razdoblju kada ga je Kalifornija izumljivala. Kroz četiri noći 1977., u londonskom Rainbow teatru, punk pioniri projurili su kroz set od 28 pjesama sa njihova prva tri albuma (zahvaljujući njihovoj kratkoći uspjeli su ih nagurati gotovo sve). Finalna LP verzija došla je sa pjesamama, većinom, zadnje večeri, nabijene energijom toliko električnom, da je rečeno kako su fanovi trgali stolce i bacali ih entuzijastično na pozornicu. To nije iznenađenje, pošto cijeli album pulsira obećanjem američkog punka, dok pljujući Joey Ramone jedva staje između ‘’Pinheada’’, ‘’Do You Wanna Dance?’’ i ‘’Chain Saw’’. Čak jedna staje dovoljno dugo da pohvata sav tekst, a bend u pozadini zuji kao mašinska radionica. Tijekom post produkcije, brzina je bila nešto s čime se i sami bend mučio. Everett True u svojoj knjizi Hey Ho, Let’s Go; The Story of the Ramones piše kako je Dee Dee trebao dodatno gorivo da nasnimi bas dionice: extra veliku pomoć crne kave. (Arielle Castillo)
27. Bill Withers Live at Carnegie Hall (1973.)
Kišni petak navečer, u listopadu 1972 bio je manje od godinu i pol nakon što je komercijalni proboj omogućio Billu Withersu da da otkaz na svojem poslu u tvornici avionskih djelova, no uspinjujuća soul zvjezda rukovodi pozornicom jedog od najprestižnijih prostora na svijetu, poput profesionalca. Withers se prisjeća crkve njegove bake (''Na pogrebu su nekoć trebali vezati lijes!'') i opisuje scenu odlaska na spojeve (susreo je mnogo ''dama koje nisu sklone vjerovati nikome'') ležerno, kao da zabavlja goste u svojoj dnevnoj sobi. Njegov bend, na čelu s bubnjarom Jameson Gadsonom i pijanistom Rayom Jacksonompostaje grub na ''Use Me'' kako bi istaknuli tjelesnost i sviraju znojni kraj ''Harlem/Cold Baloney'' kao dio sastanka oživljenja. (Keith Harris)
26. Bob Seger & the Silver Bullet Band Live Bullet (1976.)
Bob Sager je do trenutka sviranja u Cobo Hall u Detroitu, 4. rujna 1974. izdao osam albuma i bio na turneji gotovo cijelo desetljeće – no još uvijek je bio prilično nepoznat izvan srednje Amerike. Glavni problem bio je to da jednostavno nije mogao uhvatiti magiju nastupa uživo u studiju, što je vrelo vjerojatno razlog zašto je Live Bullet izazvao takav udar. Njegova obrada Ikea i Tine, ''Nutbush City Limits'' puno se puštala i iznenada se Live Bullet prodavao kao lud. Sve je uzburkala i ''Turn The Page'', pjesma iz 1973. koja je govorila o surovosti turneja, te ostala primjer klasičnog radijskog rocka idućih 40 godina. ''Radili bi, oko 250 do 300 koncerata godišnje, prije Live Bulleta,'' rekao je Seger 2013. ''Svirali smo zapravo pet noći tjedno, nekad i šest, kao Silver Bullet Band.'' (Andy Greene)
25. Duke Ellington Ellington at Newport (1956.)
Gaža nije mogla početi manje neobećavajuće: četiri vjerojatno pijana člana benda nisu se pojavila, a Ellington je svirao na premijeri jazz festivala cijelih 12 minuta, sve dok nije shvatio da ne može nastaviti. No, kasno navečer, vratili su se masi i zapalili kožu hipstera sa setom koji je dao njegovoj karijeri novo značenje. Sve dolazi na svoje u ''Diminuendo and Crescendo in Blue'', tada desetljećima staroj stvari, koja je u Newportu procvjetala kroz jam od šest minuta i 27 refrena, tenor saksofonista Paula Gonsalvesa, zabijajući se i pričajući vašim ušima. Duke viče Gonsalvesu ''Više!''. Plavuša u crnoj haljini dolazi na pozornicu plesati, a zatim i više žena. Mjesec kasnije, Duke je na naslovnici Times magazina. Bebop je činio glazbu big bendova gotovo otrcanom, no Newport je dokazao da je majstorstvo majstorstvo. ''Rođen sam 1956. na Newportskom Jazz Festivalu,'' izjavio je kasnije Duke. (RJ Smith)
24. The Quintet Jazz At Massey Hall (1953.)
‘’Amtofera je bila prilično teška’’ prisjeća se bubnjar Quinteta gaže 1953. ‘’Ljudi u toj svlačionici i problemi koje su imali, trebao bi cijeli skup psihologa da to riješe.’’ Genijalci, ovisnici, svađalice i šaljivđije. PijanistBud Powell označen je i službeno proglašen 'nekompetentnim', saksofonist Charlie Parker i trubačDizzy Gillespie imaju prošlost (ovo je i ujedno i zadnji put da su snimali zajedno), basist Charles Mingus mogao bi udariti onog čije su ga solaže uvrijedile. Ovdje je bebop divlja družina, Parker naoružan posuđenim plastičnim saksom. ‘’To je bila čista spontanost. To je stvar tog dana,’’ rekao je Roach. ‘’Došli smo na pozornicu i stvari su se počele događati.’’ Svirali su konačne verzije bop standarda "Night in Tunisia"i "Salt Peanuts", kao i proto-power baladu "All the Things You Are". Na kraju večeri organizator im je platio sa snimkom njihove svirke, a Mingus je na kraju ponovno snimio solaže prije nego je album izdan. (RJ Smith)
23. Led Zeppelin How the West Was Won (2003.)
Led Zeppelin, nesumnjivo su jedan od najboljih live izvođača 1970.-ih, no njihov jedini live album iz tog razdoblja – soundtrack The Song Remains The Same iz 1976. – zabilježio ih je prilično mlitavo. Ova situacija se konačno riješila 2003. kada je Jimmy Page prekopao sate traka njihove turneje 1972. i spojio ovaj ubijački set od 18 pjesama. Postoji brdo bootlega Led Zeppelina okolo, no nijedan ne zvuči ovako svjež i živ, iako su povremeno znali varati i kombinirali više verzija pjesme u jednu. Vrijedni isticanja su bijesni ''Immigrant Song'', 25-minutni ''Daze and Confused'' i 23-minutni jam u ''Whole Lotta Love''. ''To je najbolje od Zeppelina,'' rekao je Page 2003. ''Svaki član benda je u top formi. To je čarobna točka koja vodi u peti element.'' (Andy Greene)
22. The Band Rock of Ages (1972.)
The Last Waltz je najpoznatiji live album The Banda – to je onaj sa gostima velikih imena, poigravanjem krajem ere i Scorsesejeva filma. No nije i njihov najbolji live album. To je ipak Rock of Ages, snimljen četiri godine ranije u New Yorku, zabilježavajući jedan od najboljih live rock aktova na vrhuncu. Vatreni su već od prve pjesme, obrade Marvina Gayea ''Don't Do It'' (gdje Rick Danko pokazuje svoju lukavost ugrooveu), pa do nevjerojatno precizne ''The W.S. Wlcott Medicine Show'', ''King Harvest (Has Surely Come)'' i ''The Unfaithful Servant'', od kojih mnoge imaju puhačke aranžmane Allena Toussainta. Ludijam orguljaša Gartha Hudsona od ''The Geenetic Method'' do ''Chest Fever'', koji zauzima gotovo cijelu jednu stranu ploče, je legenda psihodeličnog roots-rocka. Ovo je zvuk petorice momaka u telepatskoj sinkronizaciji, prije nego su postali ofucani. The Last Waltz govori vam da su The Bend bili odlični; Rock of Ages vam to pokazuje. (Simon Vozick-Levinson)
21. Miles Davis The Complete Live at the Plugged Nickel 1965 (1995.)
Pri kraju turneje 1965., uoči zadnjeg datuma, kvintet Milesa Davisa smislio je ludu ideju: sve što ljudi očekuju da ćemo svirati, odsvirat ćemo suporotno. Kada je bend (Davis sa saksofonistom Wayneom Shorterom, pijanistom Herbiejem Hancockom, basistom Ronom Carterom i bubnjarom Tonyjem Williamsom) došao u Chicago club, otkrili su da se predstavnici izdavačke kuće pripremaju snimiti nastup. Ovaj nevjerojatan paket od 8 CD-ova zabilježuje svaku notu dvije noći anti-glazbe i jazza okrenutog naglavačke, prožetih tišinom. Isprva je Davis pribran, no idući prema kraju, postaje liga iznad. ''Kada sam čuo ove dečke kako razvaljuju, znao sam da je to to,'' prisjeća se Shorter. ''Tada sam bio u bendu nešto više od godinu dana, i iduće što znam, bili smo toliko daleko. Tad mi je došlo do glave: 'To je dakle sloboda.''' (RJ Smith)
20. Bruce Springsteen & the E Street Band Live/1975-85 (1986.)
Čovjek koji je jednom rekao ''Ne smijem si dopustiti ništa lošije od produciranja najboljeg live LP-a ikad.'', Bruce Springsteen trebao se dokazati u mnogo toga na svojem prvom live albumu. Izgradio je reputaciju oko svojih live koncerata i kada je došlo vrijeme to ilustrirati na snimci, mislio je naširoko; skupivši 40 pjesama koje se protežu od Hollywoodskih kavana do arena u New Jerseyu, napuneći pet LP-a (ili tri CD-a). Suština ovog epskog seta su četiri dosljedne stvari: ''Born in the U.S.A.'', ''Seeds'', ''The River'' (sa dubokom pričom o Springsteenu, njegovom ocu i nacrtu) i ''War'' Edwina Starra. ''Ove četiri pjesme zajedno govorile su poptuno nove stvari, stvari koje nikad nismo čuli na našim albumima,'' rekao je menadžer/producent Jon Landau. (RJ Smith)
19. Grateful Dead Europe '72 (1972.)
Steppin' Out bio je originalni naziv ovog trostrukog LP paketa, prve produžene turneje Grateful Deada u Europi. Sa majstorskim bubnjanjem Billa Kreutzmanna (upravo nakon odlaska Mickeya Harta iz benda) i proširenim elegantnim klavirom Keitha Godchauxa, Greatful Dead naginje zvuku koji su usavršili na prošlim albumima, Workingman's Dead i American Beauty. Europe '72 zaista upotpunjuje trilogiju, pošto sadrži nove skladbe ''He's Gone'', ''Jack Straw'', ''Brown-Eyed Women'', ''Ramble on Rose'' i ''Tennessee Jed.'' Isto tako, maknuta je gotova sva buka publike, a album sadrži toliko nasnimavanja (većinom vokala), da se približava hibridu live albuma i studijskog, sa radosno apokaliptičkom ''Morning Dew''. Najbolji live album Grateful Deada također označava i zadnju snimku grupe sa pjevačem i klavijaturistom Ronom ''Pigpenom'' McKernanom, koji je umro iduće godine. (Richard Gehr)
18. Jimi Hendrix Jimi Plays Monterery (1986.)
Ovih devet pjesama, ikonskog gitarskog koncerta iz 1967., pojavilo se u puno izdanja, prvo kao nepotpuniHistoric Perofrmances Recorded at the Monterey International Pop Festival, a divan čudno razdvojen album koji je sadržavao pola seta Jimi Hendrix Experiencea i cijeli set Otisa Reddinga. Potpuna verzija iz 1986. obilježila je prvi cijeli performans, gdje Hendrix nadograđuje blues (''Killing Floor''), pozdravlja svojeg heroja Boba Dylana (''Lika a Rolling Stone''), pretvara garage rock standard u električnu žalost (''Hey Joe'') i potapa još jednu u mikrofoniju, nakon čega ju gura u svijetliju tečnost i stvara najvažniji završetak ikad zabilježen na vrpci (''Wild Thing''). (Joe Gross)
17. The Rolling Stones Get Yer Ya-Ya's Out! The Rolling Stones in Concert (1970.)
Blues gitarist Mick Taylor pridružio se Rolling Stonesima 1969., koji su ušli u novi dublji groove, prepun gitara koje guše jedna drugu. Koncept Ya-Ya's bio je zabilježiti njihov briljantni sound: ''Snimke su izmjenjivane najmanje moguće,'' rekao je Keith Richards. Uživo, svaki dio benda glasniji je i zlobniji; bubnjar Charlie Watts nikad nije zvučao sigurnije. Basist Bill Wyman izjavio je za Goldmine: ''Stonesi su bili bolji live band od bilo kojeg u to vrijeme... Ja i Charlie smo bili uvijek zajedno i precizni. Da smo se išli zajedno posrat, bilo bi dobro.'' Snimljeno samo tjedan prije Altamonta, Rolling Stonesi su svirali dvije obrade Chucka Berryja, ''Sympathy for the Devil'', ''Stray Cat Blues'' i možda najsigurniji ''Midnight Rambler.'' (RJ Smith)
16. Jerry Lee Lewis Live at the Star Club, Hamburg (1964.)
Snimljen u jednom od klubova u Haburgu, gdje su Beatlesi započeli dvije godine ranije, Live at the Star Club ostaje jedan od najzabavnijih nastupa skupine iz Rock and Roll Hall of Famea. Koncert je održan šest godina nakon što je karijera rock ikone pala, kada je javnost saznala da je oženio svoju 13-godišnju rođakinju, no sa 28 godina, Lewis je bio na glazbenom vrhuncu. Blješti kroz ''Great Balls of Fire'' u manje od dvije minute i zvuči kao da rastavlja klavir na u ''Whole Lotta Shakin' Goin' On''. Na divljim obradama ''Money'' i ''Hound Dog'' ubija publiku koja cijelo vrijeme kliče. ''Čovječe, to je velika čudovišna ploča,'' rekao je u svojoj djelomičnoj autobiografiji 2014. (Kory Grow)
15. John Coltrane Live at the Village Vanguard (1962.)
Četiri noći u studenom 1961, kroz koje su snimljeni John Coltrane i različite postave njegovog benda u Manhattanskom klubu, donijelo je mnogo više pjesama nego ove tri na albumu – većina njegovog idućeg albuma Impressions sadrži pjesme s ovih gaža. No, Live at Village Vanguard je rezime isto koliko je i album. U to vrijeme, svijet jazza bio je podjeljen oko toga jesu li duge diskurzivne solaže Johna Coltranea briljantne inovacija ili su, kako je jedna recenzija prozvala album, ''glazbena besmislica pobrkana sa imenom jazz.'' Kada je Downbeat magazin pitao Coltranea koja je njegova obrana, on je strpljivo objasnio da ''je glavna stvar koju muzičar želi napraviti, dati slušatelju sliku svih predivnih stvari koje zna i osjeća u svemiru.'' Glazba na Live at the Village Vanguard sročila je to nešto otvorenije: Mi smo vlak za budućnost, bolje nas uhvatite. (Douglas Wolk)
14. Sam Cooke Live at the Harlem Square Club 1963 (1985.)
Elegantni Sam Cooke je jedan od prvih prijelaznika R&B zvijezda šesdesetih. Tijekom siječanjske noći 1936, nastupajući u prepunom klubu u Miamiju, oslobađa svoju duševnu stranu (''ne opirite se,'' poručuje publici, ''osjetit ćemo''). Cookeova povezanost sa zanesenom publikom je električna, bend se njiše kao lud, a njegove verzije klasika poput ''Having a Party'' i ''Bring It On Home To Me'' rokerskije su od bilo čega u to doba. RCA Records smatrali su taj nastup pre intenzivnim za njegov pop imidž, te zaustavili izdavanje – kad su ga izdali kao live album, on je bio postupno smireniji (1964.). Album je konačno izdan 20 godina kasnije. (Jon Dolan)
13. Cheap Trick At Budokan (1979.)
Krajem 1978., Cheap Trick imali su tri albuma na policama i sjajan katalog pjesama poput ''Surrender'' i ''I Want You To Want Me'', no još su trebali privući veliku američku publiku. Imali su veliku potporu u Japanu, gdje su tretirani kao Beatlesi kada su stigli tamo u travnju iste godine, što je dovelo do lude glazbene noći u Nippon Budokanu u Tokyju. Originalno izdan samo u Japanu, izdavačka kuća mudro je izdala album u Americi, nakon što su radijske postaje počele masovno vrtiti live verziju ''U Want You To Want Me'', a uvedene kopije se počele prodavati po visokim cijenama. Album je izašao u Sjedinjenim Državama u veljači 1979, a ''I Want You To Want Me'' postao je hit broj sedam na Hot 100 ljestvici. Njihovoj obradi Fatsa Domina ''Ain't That A Shame'' također je posvećeno pažnje. ''Razvalili smo s tim materijalom,'' rekao je gitarist Rick Nielsen 2013. ''Svirali smo svugdje gdje smo mogli, konstantno bili na turneji, znali smo što radimo.'' (Andy Greene)
12. Muddy Watters At Newport 1960 (1960.)
Električni Bob Dylan na sestrinskom festivalu Newporta dobiva sav značaj, no Muddy Watters ga pobjeđuje za pet godina. Na vrhu oživljenja folka, čikaška blues ikona donijela je nabrijani moćni spoj na Newport Jazz festival. Između Muddyjevog bikovskog glasa, škrte gitare i raskalašenog benda, nitko nije mogao stajati mirno, čak ni Muddy – tijekom ''I've Got My Mojo Working'' napustio je mikrofon da se zavrti sa harmonikašem Jamesom Cottonom, dok je publika vrištala. Kao finale, pjesnik Langston Hughesnapisao je na mjestu ''Goodby Newport Blues'', a otpjevao ga je pijanist Otis Spann, pošto je Waters bio previše izmoren od pjesme prije. At Newport je ubrzo postao vodič za mlade blues-rock entuzijaste: Keith Richards i Mick Jagger bili su jedni od onih koji su obratili pažnju. (David Menconi)
11. Talking Heads Stop Making Sense (1984.)
Tijekom Stop Makin Sense, Talking Heads postupno rastu od David Byrnea na akustičnoj gitari i kazetofonu u supernabrijanu deveteročlanu funk mašinu – bendu su pridruženi klavijaturist Bernie Worrel iz Parliament-Funkadelic i Alex Weir iz Brother Johnson. ''Da se dignula zavjesa i sve je bilo tamo, ne bi bilo više gdje sa otići,'' izjavio je jednom Byrne. ''(Film) priča bendovu priču, i postaje sve dramatičniji i prirodan kako se razvija. Poput 60 Minutes na LSD-u.'' Režirao ga je budući OscarovacJonathan Demme, a kombinira materijal sa tri koncerta u Hollywood Pantages teatru, tijekom turneje Speaking in Tongues 1983. ''Ideja benda bila je svirati po malim fakultetskim teatrima i umjetničkim kućama umjesto velikim dvoranama,''rekao je kasnije Chris Frantz za Rolling Stone. ''To je razlog zašto je album tako uspio: Mogao je dugo trajati po umjetničkim teatrima. Publika bi se uvijek vraćala.'' Čak i bez vizualnosti Byrneovog odjela veličine hladnjaka, ovaj album pokazuje manično kreativno razdoblje benda. (Reed Fischer)
10. Nirvana MTV Unplugged in New York (1994.)
Maknite zujanje i glasnoću od Nirvane i dobit ćete surovu emotivnost. Za snimanje MTV Unplugged serije, odsvirali su najlegendarniji set u kratkoj karijeri, izbacivši hitove, uz obrade, akustične gitare, nježne bubnjeve i pješčani srcedrapajući glas Kurta Cobaina. Posebni gosti, heroji iz podzemlja Meat Puppetspridružili su se bendu na pozornici za tri pjesme (''Na MTV-u su mislili da će doći autobus iz Seattlea i da ćeAlice in Chains, Pearl Jam i Soundgarden zasvirati s Nirvanom,'' rekla je redateljica Beth McCarthy-Miller kroz smijeh), no koncert je ukrao aranžman Leadbellyjeve ''Where Did You Sleep Last Night'', što je postala i klasična epizoda sa uznemirujućom notom. U biografiji Kurta Cobaina Heavier Than Heaven, otkriveno je da je melankolična priroda koncerta bila namjerna: pjevač je potvrdio producentima da bi set trebao biti uređen kao ''sprovod''. (Brittany Spanos)
9. Bob Dylan The Bootleg Series, Vol.4:Bob Dylan Live 1966: The Royal Albert Hall Concert (1998.)
Kroz tri desetljeća prije nego je službeno izdan 1998., ovo je bio najpoznatiji live bootleg, stvarajući mitologiju (netko iz publike naziva Dylana ''Judom''; Dylan uzvraća ''Ne vjerujem ti! Ti si lažljivac!'') i mitove (snimljen je u Manchesteru, a ne u londonskom Royal Albert Hallu). Legenda kaže da je Dylanov prijelaz sa oživljavanja akustičnog folka na električni rock and roll izdao fanove, te da su on i njegov novi bend (skupljen većinom članovima grupe Ronnieja Hawkinsa) morali potkupiti fanove sa akustičnim setom. U stvari, započeo je set, kao i svaki koncert te turneje, akustično. Međutim, na električnom djelu koncerta Dylan postaje maničan i urla svako riječ poput psovke. ''To može biti arsenična glazba, ili pak glazba Fedre,'' rekao je za Playboy te godine. ''Folk glazba je prepuna debelih ljudi.'' (Douglas Wolk)
8. MC5 Kick Out the Jams (1969.)
Zaboravite djecu cvijeća, krš i lom prvih deset minuta prvijenca MC5 učinio je garage rockere tog doba slabim za usporedbu. ''Želim čuti revoluciju,'' urla bezobzirno militantan Rob Tyner, citirajući Eldrigea Cleavera. I dok nisu svi bili spremni za revoluciju (Lester Bangs rekao je 1969. pišući za Rolling Stoneda su Motor City 5 upotrijebili buku i agresiju da ''sakriju nestašicu ideja.''), povijest pokazuje album koji gura underground rock prema litici agresije. Čudno je sada misliti o tome kako je početna naredba ''Krenite jebači!'' toliko naljutilo njihovu izdavački kuću, Elektru, da su pripremili i cenzurirane verzije albuma.Peter Doggett izvještava u svojoj knjizi There's a Riot Going On: Revolutionaries, Rock Stars and the Rise and Fall of '60s Counter-Culture da je necenzurirana verzija poslana u trgovački lanac Hudson's. Kada su ih vratili natrag i odbili bilo koju verzijuu zalihi, bend je imao još poruka za njih, putem oglasa ''Jebeš Hudson's!'' (Arielle Castillo)
7. Grateful Dead Live/Dead (1969.)
Live/Dead možda nije bila prva namjera benda da refinancira račune putem relativno jeftinog live izdanja, no vjerojatno je najuspješnije. Grateful Dead, dužni 180 000 dolara Warner Bros., uključili su se u prvi mobilni pogon rane 1969. ''Ciljali smo snimiti ozbiljnu, dugu kompoziciju,'' reako je Jerry Garcia. Dupli LP Live/Dead počinje sa ''Dark Star'', koja zauzima cijelu stranu ploče, istražuje kozmos još dublje u ''St. Stephen'' i ''The Eleven'', nastavlja s Ronom ''Pigpenom'' McKernanom i njegovom pohotnom verzijom ''Turn On Your Love Tonight'', Bobbyja ''Blue'' Blanda, te završava s bluesom Rev. Garyja Davisa, ''Feedback'' i a cappella verzijom ''And We Bid You Goodnight.'' Na najboljoj reklami što je sve bend sposoban tijekom koncerta, Grateful Dead dokazali su se kao ozbiljni avant-gardisti i besprijekorni revizionisti roots glazbe – radeći to proveli su i ostatak svoje karijere. (Richard Gehr)
6. Kiss Alive! (1975.)
''Htjeli ste najbolje, to ste i dobili – najvrućiji band na zemlji!'' Od šepurenja na početku, pa sve to pošalica gitarista Paula Stanleya o piću koja publika preferira, Alive uredno sažima šljunkoviti katalog Kissa ranih 70-ih i njihov pretjerano veliki šarm – zauzvrat dupli LP iz 1975. postaje njihov prvi Top 10 album. Muskularne verzije glam klasika poput ''Strutter'' i ''Cold Gin'' otkrivaju koliko znoja je procurilo u njihovu šminku svake večeri. Rasprave o tome koliko je album dorađivan u studiju postoje i dan danas, no to ne blijedi njegovo nasljedstvo. Ne samo da Alive proizveo više nastavaka, postava Kissa iz 2015. će ju ponovno stvoriti ove jeseni ploveći na Kiss Kruiseu. (Maura Johnston)
5. B.B. King Live at the Regal (1965.)
Kada je zakoračio na uzvišenu pozornicu Regal teatra u Chicagu u studenom 1964., B.B. King imao je triedest R&B hitova, no jedva je okrznuo pop ljestvice. Snimljen te večeri, Kingov prvi live album postao je početka točka za mnoge slušatelje bijelce, a ljubitelji bluesa i dan danas o njemu pričaju sa strahopoštovanjem – glasine govore da je Eric Clapton puštao Live at the Regal kao pripremu prije svojih koncerata. Pridošlice su se susrele s otmjenim no nikad prepredenim profesionalcem, praćenim vrhunskom puhačkom sekcijom, koja je opalila svaku stvar sa stilom, kako bi pokazala sažete i ekonomične solaže koje je izvukao iz svojeg vooljenog crnog Gibsona, ''Lucille''. Njegov set počinje, kao i ovih dana sa ''Everyday I Have the Blues'' – ne kao jadikovanje, već hvalisanje radnim strojem koji je odradio više od 300 koncerata svake godine. (Keith Harris)
4. The Who Live at Leeds (1970.)
The Who je proveo većinu 1969. i 1970. na turneji, svirajući svoju rock operu Tommy, kao središte epskih koncerata. Uskoro postaju opasno moćan live bend, fuildni koliko i brutalni: četiri čarobnjaka u različitim kutovima pozornice, uzdižući zlatnog demona zajedno. Originalna verzija Live at Leeds, snimljena na fakultetskom koncertu na Valentinovo 1970., sastojala se od tri obrade i tri preobražena The Who klasika, zapakiranog kao bootleg LP (što je objasnilo pucketanje oštećenog kabla). Pjevač Roger Daltrey kasnije je rekao kako je to ''kraj koncerta od dva sata i četrdeset pet minuta.. Na kraju je samo jam.'' Tommy je izostavljen, iako se neki rifovi pojavljuju u 15-minutnom jamu koji se kasnije razvije u ''My Generation''. Kasnije verzije albuma postepeno su dodavale i ostalih 27 pjesma odsviranih te večeri. (Douglas Wolk)
3. Johnny Cash At Folsom Prison (1968.)
Cashov live album izašao je u pravo vrijeme za country legendu koji se u to vrijeme našao vrteći se u alkoholu i ovisnosti o drogi – ne spominjujući i zatišje u uspjehu; nije imao Top 40 hit u četiri godine. Iako je svirao po zatvorima gotovo cijelo desetljeće kada je došao u Folsom, Cashova prva live snimka na mjestu koje je inspiriralo njegov hit iz 1955 ''Folsom Prison Blues'' bila je upravo ono što je njegovoj karijeri trebalo. ''Tamo sam upoznao Glenna Sherleya,'' rekao je 1973. u intervjuu za Rolling Stone, referirajući se na zatvorenika u Folsomu čiju je pjesmu, ''Greystone Chapel'', Cash debitirao tijekom seta. ''Tada je za mene sve krenulo ispočetka.'' (Brittany Spanos)
2. The Alman Brothers Band At Fillmore East (1971.)
Snimljen u East Villageu. u ožujku 1971., te izdan četiri mjeseca kasnije, ovo je posljednji album Alman Brothersa pod palicom brata Duanea, čiji kontroverzni, inspiriran Coltraneom, solo stvara transformativnu ljepotu na 23-minutnoj ''Whipping Post'' i pokazuje put dukokozih blues rezanaca. ''To je poput onog što je B.B. King izveo na Live at the Regal, koji zvuči poput jedne ogromne pjesme, divovskog medleyja,'' rekao je Gregg Allman biografu benda, Alanu Paulu. ''Nikad nije prestao. Jednostavno je razvaljivao.'' Na stražnjoj strani albuma je portret odsutnog menadžera Twiggsa Lyndona Juniora, tada pritvoren zbog ubojstva vlasnika kluba u Buffalu zbog ne plaćanja zarade. (Jesse Jarnow)
1. James Brown Live at Apollo (1963.)
Osnivač King Recordsa, Syd Nathan odlučio je odbiti Brownovu ideju snimanja live albuma (nisu uspostavili profitabilan pothvat, te nije bio zainteresiran u ništa osim izdavanja singlova) ''Nitko nam nije vjerovao – nitko iz izdavačke kuće,'' prisjeća se Bobby Byrd. ''Ali vidiš, mi smo bili tamo. Vidjeli smo reakcije tijekom koncerata.'' Zauzvrat, Brown je sam financirao koncert i pripremio je sam izdati album. Iako je srijeda bila noć amatera u legendarnom Apollo teatru, najvrijedniji čovjek u show biznisu bio je na vrhuncu. Unatoč ograničenom setu od 27 minuta, zafrkavao se: u početku je nastojao mijenjati lokomotivske ritmove tijekom revije Famous Flames, te se ponašati cool na baladi poput ''Try Me''. No, što se više pokušavau obuzdati , to mu je glas sve više treperio, da bi na kraju počeo vikati i urlati tijekom preklinjanja i moljenja. (Christina Lee)
Tekst: ROLLING STONE
