Sve je u tom trenutku izgledalo bajkovito u domu Liverpula, djelovalo je da decenijama niko neće moći da im skine epitet kluba sa najviše titula domaćeg prvenstva. Ali...
Nije nikakva novost da svi velikani imaju bolne epohe, godine koje jedu skakavci, ali navijači Liverpuila već četvrt vijeka žive u nadi da će se slavni dani konačno vratiti. Od tog 28.aprila 1990.godine Liverpul je napravio samo jedan veliki uspjeh, kada je 2005.godine u epskom finalu Lige šampiona pobijedio Milan poslije boljeg izvođenja jedanaesteraca. Možda bi fanovi Liverpula, ljudi koji predstavljaju mjernu jedinicu za odanost, lakše podnijeli sušu trofeja da se na Ostrvu nije pojavilo trenersko „čudovište“ u liku ser Aleksa Fergusona. Veliki stručnjak je sa omraženim Junajtedom osvajao je prvenstvo „kada god je htio“ i konačno 2011.godine prestigao Liverpul bo broju osvojenih nacionalnih prvenstva.
Svi engleski mediji danas se prisjećaju posljednje šampionske titule nekada najmoćnijeg kluba u Engleskoj. Iako tužni navijači Redsa 28.april 1990.godine nazivaju danom „ponosa i slave“... Liverpul je i ove sezone ostao bez šanse da se bori za titulu, prošle godine bio je više nego konkurntan pod komandom Brendona Rodžersa, međutim ekipa koju je gurao Luis Suarez stala je na pola koraka od cilja, prepustivši titulu Čelsiju.
Mijenjali su se brojni menadžer u Liverpulu tokom sušnog perioda. Duh Žerara Ulijea i dalje lebdi nad Enfildom, jak pečat ostavio je i Rafa Banitez, za trenutke slave ogrebali su se Grem Sunes i Roj Hodžson. Međutim, osnovni problem Liverpula je što su se na Enfildu za posljednjih četvrt vijeka pojavila samo dvojica igrača koji mogu da se nađu i istoj rečenici sa Barnsom, Rašom, Grobelarom... Pogađate, riječ je o Stivenu Džerardu i Luisu Suarezu.
(mozzartsport)
