Ovo je srž onoga što ja radim,“ kaže Van Morrison za svoju novu ploču, Duets: Re-Working the Catalogue. „Volim raditi ono što mi predstavlja izazov. I volim raditi s drugim pjevačima.“ Morrison, 69 – godišnjak, oživljava zaboravljene snimke s albuma kao što su A Period of Transition iz 1977. i Hymns to the Silence iz 1991. sa svojim herojima i prijateljima uključujući Stevea Winwooda, Mavisa Staplesa, Taj Mahala i preminulog Bobbyja Womacka. Morrison također okuplja vršnjake iz Britanskog R&B booma šezdesetih kao što su Chris Farlowe i P.J. Proby, koji se pojavljuje na novoj verziji Morrisonovog izdanja, njemu u čast iz 2002. godine, „Whatever Happened to P.J. Proby.“ Morrison je svoj novi album potpisao kao memoar. „To je stvarnost rada na katalogu,“ kaže, „zabavljati se i biti praktičan, također. Zato što ga nitko drugi ne radi.“
Pjesma s kojom otvara, s Womackom, „Some Peace of Mind,“ je dirljiva, kakvo je bilo njegovo zdravlje tijekom snimanja?
Tu smo pjesmu snimili u listopadu 2013. Znao sam da nije baš najbolje. Ali on to nije pokazivao toga dana. Izgledao je dosta dobro. Kad sam predložio tu pjesmu (s Hymns to the Silence), on je rekao, „Da, mogu se poistovjetiti s tim tekstom.“ Bobby je oduvijek bio na mojoj listi Dueta. Ova ideja mi se motala po glavi dugo vremena. Prišao sam Georgeu Bensonu (koji pjeva „Higher Than the World,“ s izdanja Inarticulate Speech of the Heart iz 1983.) u ranim devedesetima. Imali smo nastup u Montreuxu, u Švicarskoj; on je bio s Count Basie Orchestra. Rekao je, „Naravno, računaj na mene.“
Jedan od vaših prvih dueta bio je 1966. Tvoja grupa Them bila je u Whiskyju u Los Angelesu, a ti si pjevao s pjevačem predgrupe – Jimom Morrisonom iz The Doorsa.
Pjevali smo „In the Midnight Hour“ i „Gloria.“ On je bio zbilja sirov. Znao je što radi i mogao je to raditi jako dobro. Jedna pjesma koja me iznenadila iz njihovog seta, bila je pjesma Kurta Weilla („Alabama Song“). Nitko nije pomislio raditi takvo što, tada.
1971. napravili ste prvi od mnogo kasnijih dueta s Johnom Lee Hookerom. Kako je bilo pjevati s nekim tko ima tako nepredvidljiv smisao za ritam?
Lako. John je za mene rekao, „Ovaj tip zna. I on to može.“ Nije bilo nekog premišljanja i razmišljanja. Mi smo to znali i napravili. Prvi put sam se susreo s Johnom Leejem kad mi je bilo 18 godina, u Londonu. Uvijek bih išao gledati ga u Marquee Club. Kad sam otišao u Sjedinjene države, ponovo sam se spojio s njim. Znao je dolaziti na moje nastupe, kao kad sam nastupao Keystoneu u Berkeleyu. Rekao bi, „Čovječe, volim tu pjesmu 'T.B. Sheets' “(sa Morrisonova LP – a Blowin' Your Mind iz 1967.). Onda je on snimio svoju verziju. Nije me potpisao kao autora pjesme (smijeh). Ali to je u redu.
Još jedan odličan rani duet iz 1971. – „4% Pantomime,“ s grupom The Band.
Pjevao sam s Richardom Manuelom. Ja sam živio u Woodstocku, a Robbie (Robertson) me pitao ako ću napisati pjesmu s njim. I to je proizašlo iz toga. To je bila pjesma o Richardu – on je u tekstu.
Na albumu Duets, u „Real Real Gone,“ citirali ste inspiracije poput Solomona Burkea i James Browna. Jeste li radili s njima?
Radio sam duet sa Solomonom koji nikada nije objavljen. James je htio da sviram usnu harmoniku u jam seansi. Ništa nije bilo isprobano (smijeh). A dobio sam duet s Bobby „Blue“ Blandom. Što sam naučio? Dinamika, što se ne događa često u rocku. Nisam ja neki roker. To nije ono što ja radim. Soul, rhythm & blues, folk – to su sve elementi u mojoj glazbi. A tu je i psihodrama – teatar – također. Tu dolazi do dinamike. Toga nemaš u rock glazbi.
Tijekom rada na ovom albumu, jeste li našli još neke pjesme koje biste rado preradili?
Bilo ih je puno. Problem je bio u tome što ih ima tako puno, od kojih je trebalo izabrati. U katalogu ih je 350 – 400.
To je mnogo za jednog pjevača-autora.
Posao je stvoren radi preživljavanja. Morao sam napraviti dva albuma godišnje za Warner Bros. Ja sam izbacivao pjesme, a nije svaka ni došla na album. Tijekom godina, za svaki album koji je izašao, bio je još jedan koji nije. Nisam znao da ću imati ovoliko posla iza sebe. Vjerojatno su to bile devedesete kada je postalo nemoguće voditi to sve (smijeh). Sad je još teže. Ali što više stvaraš, to više moraš i o tome kasnije voditi računa. Jer ja sam jedini koji zna što je to.
Tekst: DAVID FRICKE - rollingstone.hr
