Pročitah negdje ovaj napis: Nigdje u Podgorici nema spomenika Žarku Marinoviću i zato u Crnoj Gori nema studentskog bunta! Jebotebog!?! Odlično! Obožavam ovakve zaključke. Daju zamah promišljanju. Odma' mož' postat' pametnija! Ili, daće bog, pametniji!
Dakle, to ide ovako: Na Ribnici više nema mlinova, a nekad ih je bilo, pa zato patke mogu plivati i uzvodno i nizvodno i ukrug. Zato što kod nas Sunce izlazi na istoku, riječ Zapad se piše velikim slovom. Turizam je „jedan od dva stuba ekonomije naše države” i zato ne znamo koji nam je drugi. Đeca koja imaju đedove lakše uče istoriju i zato babe prave krofne. Itd.itd. (Osjećate li kako i vama upravo sada raste pamet i širi se na sve strane svijeta? Ja osjećam da vam preliva.)
Ovakav metod olakšava život u Crnoj Gori, objašnjava smisao Balkana i uvodi nas u red civilizovanih naroda Evrope. Pa onda vele da je logika ne-prirodna nauka? Svašta! Ima li što prirodnije od toga da čovjek, čak i ako je rodom i polom muškarčić - umjesto da bježi đe ga noge nose - sjedne, razmisli i zaključi bar nešto što će ga inteligentno zaustavit' u rodne Kuče, ljubljenu Zetu, u Brskut ili u Mrtvo Duboko? Sve same bisere evropskog toponimskog i topografskog bogatstva!
Uman čovjek, sposoban da zaključuje - kako mu do ovog zemana niko njegov zaključivao nije - može sve odma' logički obradit' i na osnovu nekoliko stubića, zidića ili spomenika. Posebno muškarčić. Evo, npr. muškarčić može, uz malo motoričke vještine, zaključiti što ga u grudima steže u potonje doba, a od 1856. godine ga ni žignulo nije. Uzme, najprije, tu godinu i u nju ubode šestar, onda onim drugim krajem tj. olovčicom nacrta kružnicu u vazduhu; zatim gleda đe se ta kružnica siječe sa kružnicom nekog drugog muškarčića i odma' zna da je u tom presjeku uzrok grdne boli! Potom, kad sa tog presjeka u vazduhu, sa nekih dvije-tri 'iljade metara pogleda dolje - na golu, grdnu, neobrađenu, zapuštenu, začepljenu, oburdanu, okukoljenu, okorovljenu, bezvodnu, oskrnavljenu, poplavljenu i obrukanu zemlju - ubošće ga u oči koliko je spomenika podignuto, a koliko nije, niti će! O, jada, o, bola! Ako je iole bistriji, muškarčić će izračunati: 2015 - 1856 = 159 i lijepo će se zaprepastit'!?! Sto pedeset i devet godina njega bole muževne grudi, a da nije zna'!? I to posred evropske Evrope?! E, bogami, za to se kod civilizovanog svijeta dobija - penzija! Ako je završio kakvu školu, lako će stažu pridodati i te godine, a onda i one, za muško čeljade najznačajnije, provedene u vojsci! „Ustaj! Jedi! Brom! Kupaj se! Jedi! Brom! Stoj! Spavaj! Brom! Presvuci čarape! Brom! Voljno! Obriši nos! Jedi! Ustaj! Stoj! Brom! Operi noge! Razbroj'se!” vredi bar ka' pedeset godina istorije. I otkriće naš genije još bezbroj uzroka svojih boli, jer njegova kružnica nema samo jedan presjek - vazduh je široko polje sječe. Godine istorije teži i ono posvećeno praćenje sportskih događaja, a koji mjesec pride osmišljavanje najljepših i najromantičnijih uvreda tokom navijanja. Smisliti i otpjevati: Ole, ole, oleee, ili: Ko ne skače nije naš!, značajan je predpenzioni trud i povećava iznos budućih primanja. Izuzetan napor ište izuzetnu nagradu. (Osjećate li i vi kako junacima boli jenjavaju, a penzija raste, raste...? Ja osjećam da će je i za žene tražit'!)
Nema istorije koja može toliko trajat' koliko traje jedan ženski stvor! Svaki muškarčić koji se zamakao i oženio, zaslužio je penzije otprilike onoliko koliko bi Crnogorci dali Mirku Petroviću, odmah nakon Grahovca. Jednake su te patnje. Još ako je morao da je gleda tri puta u životu trudnu (mala pomoć: 27 mjesecah), junak mora izdejstvovati kakvu crkavicu i za tu bol. A da ne pominjemo trošak, naročito ako je junak dobio iz tri trudnoće tri ćerke! Ni Ostrog mu ne bi moga' pomoć', ka' dobra penzija! (Osjećate li i vi kolika je moć logike? Ja osjećam. Jer, moramo imati dovoljno skakača za sve buduće utakmnice. Zato, ako je junak dobio iz tri trudnoće tri sina, odma' mu treba izračunat' procente i za ta tri vizionarska, srećna pogodka.) Samo s' najnježnijih džentlmenskih razloga i dobre duše, učiniće se iznimka i dio budžeta će biti opredijeljen ženama koje su 15 do 25 godina rađale - radeći, dežurajući, kuvajući, učeći, završavajući fakultete, uspavljujući, presvlačeći, specijalizirajući, bolujući, štirkajući, čisteći, hraneći, pletući, peglajući, ribajući... sve bez broma! Ove druge se nisu mogle zaposlit', rađale ne rađale, i zato nikad nećemo otkriti koji je drugi stub naše ekonomije! Kao što i dalje ne znamo zašto na Ribnici nema vodenica, a patke nije briga, no plivaju ukrug.
Dok one prave svoje vodene kružnice, vazduhom se presijecaju raznobojne kružnice demokratskog i građanskog pogleda na penziju. Tj. na primanja. Iliti na slavu imena i plemena. Možda i na pretke. Eventualno na nasljednike. Ubodeš, zavrtiš, presiječeš i vidiš đe te boli. I kad se sa dvije-tri 'iljade metara iz vazduha bači pogled na golu, grdnu, oburdanu i okukoljenu zemlju, normalno je da te najviše spomenici bole.
Recimo, nigdje u Crnoj Gori ne postoji spomenik Ristu Radoviću, živ bio, a on se prvi sjetio i instalirao od najblistavijeg i najsjajnijeg lima spomenik Sv. Vladimiru! Zato će hiljadu godina poštovanja ovog sveca obilježiti upravo taj crkveni preduzimač. Čiji lim, toga i planin! Kad mu već toliko basta, najbolje bi bilo da preduzimač, za ovoga vakta, svima nama odreda, kao i onima koji to žele, podigne spomenike! Brda, uzbrdica, planina, vrhova, vidikovaca, rtova, procjepa, proplanaka i njihovih okrajaka evo imamo taman koliko je nas, pa za svaku glavu na njih po jednu instalaciju! (Osjećate li i vi da sve nezapošljavane žene mogu pod zajedničku lastru?) Onda na Lovćen metne onaj fenjer s istočnim ognjem, da odagna mrak XXI vijeka. Da se caklimo i da nas bog vidi! Em bi se silna radna snaga iz okruženja uposlila, em bi svi za života postali svečevi! A svecima pod limom - logično - ne treba ni hljeba, ni igara, ni kćeri, ni sinova, ni zvona, ni jezika, ni knjige, ni ljubavi, ni nauke, ni države, ni Evrope, a ni Kuča i kuće... tek list lima i, eto, malo parica. Jer, neki Brom je ovdje odavno danak uzeo.
