Uoči premijere, Bojović za Pobjedu govori o dugopriželjkivanoj saradnji sa Stojanovićem, uslovima u Gradskom pozorištu, ali i o tome na koji to način brani dva svijeta - tradicionalne bajke i novu dramsku vrstu koja ovaj žanr prilagođava okolnostima modernog svijeta.
Kako piše Pobjeda „Mačor u čizmama“ je dramski tekst kojim je autor diplomirao na FDU u Beogradu i koji je prije 20 godina nagrađen na Sterijinom pozorju.
Komad je nastao preoblikovanjem poznate bajke u koju je Bojović inkorporirao svojstva drugih književnih vrsta. Komad nosi podnaslov - „Herojska komedija“. Na pitanje šta to povezuje „Mačora“ i „Sirana de Beržeraka“, Bojović kaže da je u pitanju snaga poetske misli prije svega.
„Njena udvaračka i ne samo udvaračka već i filozofska moć - moć da mijenja osnovna načela kod ljudi da i one najokorelije učini pristupačnijim. Kad Rostana Sirano, suflirajući Kristijanu, pokušava da mu pomogne da osvoji Roksanu, ali istovremeno i da oplemeni svoj duh. U našoj predstavi tu ulogu preuzima Mačor, koji je i u mitološkom smislu simbol mudrosti i znanja i pomaže siromašnom mlinarevom sinu da osvoji princezu i ostvari uspjeh, upravo poezijom veličajući svu ljepotu i sve vrline života“, objašnjava autor.
„Mačora u čizmama“ u Gradskom pozorištu režirao je Gorčin Stojanović, koji je kazao ovim namirio dug zbog nemogućnosti da prije dvije decenije režira „Izvanjca“ u CNP-u.
„Postojao je dogovor da Gorčin režira „Izvanjca“ i od tada traje obostrana želja da neki veći projekat zajedno realizujemo. On je to prije svega i mislio u kontekstu duga prema umjetničkom poslu i našim sličnim „talasnim“ dužinama. Ono što bih mogao nazvati svojim „dugom“ jeste činjenica da je u mladalačkim danima na mene ozbiljan utisak ostavio komad Gorčinovog oca Velimira Stojanovića „Voćni dan” realizovan u Dramskom studiju u Nikšiću. Taj komad je u nekom smislu uticao na to da i ja počnem da se bavim ovom vrstom pisanja. Iz Podgorice sve vrijeme dopiru pozitivne vibracije sa proba predstave i ne sumnjam da će ona biti potpuno drugačija od one koju je Milan Karadžić režirao u pozorištu „Boško Buha“ i koja se, sa uspjehom, igra već 20 godina... ili od one koju je Dušan Jovanović režirao u Ljubljani. S nestrpljenjem očekujem premijeru i Gorčinovo viđenje komada o kom već godinama razgovaramo. Siguran sam da je poseban autorski pečat predstavi dala i koreografija Irene Šarović“, rekao je Bojović za Pobjedu.
Poznati pisac kaže da je većina bajki koje danas rade u pozorištu pisana u 19. vijeku, ali ne i za 19. vijek već za sva vremena.
„Bajke nas svojim arhetipskim situacijama uče životu i osnovnim neprolaznim etičkim i estetičkim vrijednostima koje su svevremenske. Između tih arhetipskih situacija, koje se trudim da poštujem, postoji puno prostora i za naš autorski doprinos i za naše viđenje vremena u kom živimo. Istovremeno, bajke tako postaju prijemčivije savremenom gledaocu, imao on sedam ili 77 godina“, kaže Bojović.
Poznati pisac smatra da su svi mislili da će se filmovi gledati isključivo kod kuće kada se pojavila video-industrija, ali su veliko platno i bioskopi ipak opstali.
„Trendovi dolaze i prolaze, a klasične vrijednosti, čiji je pozorište čuvar, ostaju. Kad to kažem ne mislim da u teatru ne treba primjenjivati savremene tehnologije i ići ukorak sa vremenom. Iako je to danas vizuelno možda moguće, ne vidim poseban razlog da čovjek u predstavi hoda na trepavicama ako od svog nastanka hoda na nogama“, objašnjava sagovornik Pobjede i dodaje da nikada nijesu ni postojale kojima pozorište za djecu i mlade ne bi trebalo da se bavi.
Mišljenja je da su najozbiljnije životne teme tretirane nekada kroz bajke, nekada kroz realističke ili poetsko-filozofske komade, te da stoji činjenica da su „sve priče već ispričane” i da je pitanje samo autorskog pristupa i načina na koji se te iste priče iznova pričaju.
Bojović kaže da već godinama prikuplja građu za dramu i scenario za igrani film o našem najvećem i jednom od najvećih svjetskih slikara Petru Lubardi.
„Njegov život sam po sebi bio je veoma dramatičan a djelo nenadmašno. Priča o njegovom životu je istovremeno i priča o epohi u kojoj je živio i stvarao, melodramska biografska drama sa istorijskim bekgraundom. Radovalo bi me da se steknu produkcioni uslovi i okolnosti da ovaj projekat realizujem. Vjerujem da i Lubarda i njegovo djelo, s jedne i publika, s druge strane to zaslužuju“, zaključuje sagovornik Pobjede.
Izvor i foto: Pobjeda
