To je pravi košmar. Kopilot se svojevoljno odriče života – to je verovatno jer o njegovim motivima ne znamo ništa, odvodeći svoju letilicu u ponor, ali i 149 ljudi u smrt. Samoubistvo tako postaje masovno ubistvo bespomoćnih i nevinih saputnika. Poverenje koje putnici imaju u pilote na hiljadama letova širom sveta, na najteži način je zloupotrebljeno. Ipak, ovaj košmar je pojedinačan slučaj koji nas duboku potresa.
Naravno, sada se traga za uzrocima. Zašto je kopilot to učinio i ko je odgovoran za to? Čak i ko je kriv? Zar nije prilikom njegove obuke neko morao videti, ustanoviti, da taj mladi čovek ima probleme? Zar nije potrebno zaposliti više psihologa u fazi obuke i testova? To zvuči dobro, ali ne i domišljeno. Naime, koliko često zakažu upravo psiholozi u običnim, porodičnim svađama? Koliko često upravo psiholozi ne prepoznaju složenost karaktera čoveka koji sedi nasuprot njih? A sada bi trebalo da preuzmu odgovornost za obuku pilota kako bi se celo društvo umirilo. Ne, to nije rešenje. I treba dodati da je obuka pilota u Lufthanzi čuvena širom sveta po kvalitetu.
Ljudi saosećaju sa porodicama žrtava. Do sada su se i mediji ponašali suzdržano u pogledu bola porodica. Koncern Lufthanza upečatljivo pokazuje svoju pogođenost i obećava svima koje je zadesila ova nesreća svaku moguću pomoć. I političari zbijaju redove u saosećanju i bolu. Više nego srdačna spremnost da se pomogne koju su pokazali Francuzi, vredna je divljenja. To pokazuje koliko Nemci i Francuzi podržavaju jedni druge i to drugi put u nekoliko meseci. Prvi put januaru, posle islamističkog terorističkog napada u kojem je stradalo 12 novinara satiričnog lista „Šarli ebdo“ i četiri Jevreja u Parizu, i drugi put sada, posle voljno izazvanog pada aviona. Čak je i nemačka kancelarka Angela Merkel, koja je inače poprilično hladna, pokazala koliko ju je ova drama potresla. Pokazala je svoja osećanja. Nemačka je u šoku. Nemačka je u žalosti.
Aleksander Kudašef, glavni urednik DW