Moj profesor srpskohrvatskog jezika i književnosti, već gazi devetu deceniju života. Okraćao mu je korak, a odužao mantil. Samo blijedo podsjeća na onu grandioznu ličnost, koja nas je davno usmjeravala kroz gustu rusku šumu, upozoravala na prokletstvo svih naših avlija i vodila na čaj kod Majstora i njegove Margarite. Svejedno, još pješice stiže sa jednog na drugi kraj grada. Mentalnu kondiciju održava pišući povremeno, a istrajno, za Prosvjetni rad i neke zavičajne novinuljke. Šta će... Nego, snašla ga nevolja: nigdje ne može pronaći obični, najobičniji "indigo"! A neophodan mu je. Jer, te teme, koje obrađuju i Prosvjetni rad i zavičajni novinuljci, toliko su velike i važne, da moj dragi profesor svaku piše u dva primjerka. Za ne daj bože polemike. Za sačuvaj bože nekog ispitivanja. Za da vrag ne izvuče kakvog naopakog svjedoka i td. Elektronici nimalo ne vjeruje i nije mu jasno kakav je to tekst koji se kuca u kompjuter i šalje bilo kad i sa bilo koje adrese? Nego on, lijepo, uzme papir, preko stavi list "indiga", pa opet papir, zavuče u mašinu i - kuca, kume, sve onako kako zaista misli i uistinu vjeruje! Kad završi, potpiše se punim imenom i prezimenom, profesorski čitko, pa jedan primjerak u svoju arhivicu, a drugi u zavičajnu redakciju! I tada nema vrdanja: tu je datum, adresa, tu je i svojeručni potpis. Ako bi ko i pripitao: "Jesi li ti, taj i taj, tada i tada, napisao to i to?" On, moj profesor, mirne duše može da kaže ili jesam ili nisam! I još da to dokaže i to pod punom moralnom odgovornošću! Ali, viđi vraga, "indiga" niđe! A teme čekaju...
Koliko je važno svojeručno potpisati ili, još važnije, ne potpisati napisani tekst ili bilo što drugo, otkrila mi je i jedna starija crnogorska novinarka, savjetujući mi da ne ostavljam za sobom ništa što je moja ruka pisala, a posebno ne ono što je i potpisala. Jer, nikad se ne zna ko i kako to može upotrijebiti protiv tebe tj. mene. Veli - to je naučila od komunista. U glavama su, od cijele komunističke nauke, za vazda ostali samo otoci! Otuda je, mislila sam, svo "stvralaštvo" cijenjene i nagrađivane novinarke nestalo bez traga i potpisa. A zalud me na vrijeme učila - ja sam vjerovala mom profesoru književnosti da svi na ovom svijetu znaju šta je puna moralna odgovornost, te da, rukopisi ne gore...
Zabrinuo me taj "indigo". Žao mi profesora i njegovih tema na čekanju. Koračam trotoarom i gledam proljeće u krošnjama drveća i u naočarima mladih žena; doduše, vidim da se i poneki muškarčić oproljetio... a onda mi oči sa proljeća padoše preko puta - na zgradu suda. Ispred suda strka: gordo koračaju ličnosti, uz njih usitnili advokati, okolo trče novinari i cupkaju snimatelji... uobičajena slika u našem međuvremenu.
Nastavljam, zabrinuta sad i tim međuvremenom. I razmišljam: šta bih ja rekla, pod punom moralnom odgovornošću, da sam kojim slučajem ličnost, pa da me salete novinari i štite muškarčići sa aktovkama i u kravatama?
Prvo bih, naravno, tražila "indigo"! Ako mi iko pronađe "indigo", odmah ću ga kupiti i odnijeti mom starom profesoru. Takođe, zamolila bih sve one koji su pronašli i sačuvali tekstove ili makar bilješke mojom rukom zapisane, da mi ih vrate. Zašto da oni zatrpavaju svoje fijoke mojim tekstovima, kad umijem i ja da ih arhiviram? Evo, obećavam, rekla bih im, da ću svima, kad god im zatreba, napisati sasvim nov tekst, da više ne moraju ni najmanju rečenicu prepisivati iz mojih starih bilješki. Da se ljudi ne muče i recikliraju ono što sam davno i davno napisala, greota je. A i - nije to baš toliko genijalno napisano...
A onda mi pade na pamet da bih mogla i ja, kad bih, je li, bila ličnost, reći: Molim poštenog nalazača, da mi, ako iđe pronađe bilo kakav bankovni račun na moje ime, pod hitno javi! Neću gledati banci u zube! Sve dolaze u obzir! Novce podižem odmah i iz istih cipela ću, svim prijateljima i svim neprijateljima, kupiti bar po kafu! Ostala trgovina zavisi od ozbiljnosti računa, te molim da mi takav, ozbiljan, i pronađete. Zatim, nađe li mi ko kakvu kuću ili, daj bože, neku impoznatnu vilu, aman - javljajte! Baš to mi fali, ovako s' proljeća, za savršen utisak o životu. Isto važi i za kakav čamac ili jahticu... ne treba ni da vam kažem koliko bi mi takva vijest značila! Još ovako, s' proljeća! Pa ljuljuškanje na vodi, pa koktelčić, dok pučina mirna spava, a vjetar mi se kosom poigrava... a odnekud sa obale se čuju umilni zvuci narodnjačkih pjesmica sa velikih svadbi iz elitnih hotela. Ma, mir božji, stil se rodi! Ovako, s' proljeća, valjalo bi da mi neko pronađe i jednog zgodnog, pristojnog i zaposlenog muža, recimo poslanika; ne mora biti osobito uman, to sam probala, ali bi valjalo da ima račun! Ne bih da ponavljam istu grešku - jes' proljeće, ali ja ne moram cio život vjerovati u ljubav. Zanima me penzija, mislim - ta od muža poslanika, jer ova, koja i tako i tako, sljeduje, neće biti neka! Doduše, ne mora biti samo poslanik. Može i neki Trinaestojulac. Bila bi mi čast! Trinaesti jul, ej!, Dan državnosti ili nesvrstanosti ili evropskih integracija ili nezavisnosti ili pune patriotske odgovornosti ili šta god bio... kako to moćno zvuči!? A ja sam stari, osvjedočeni patriota, vjerujte, do te mjere da mi se ponekad čini da sam poginula za Crnu Goru neđe prije Prvog srpskog ustanka...
Eeeeh, što proljeće uradi od čovjeka koji nije ličnost. Zanese, zanese... pa i mene. Pa mi se ređaju i druge puste želje... Npr.: Da mi je da mi neko pronađe sina maturanta... pardon, ne, ne maturanta, već brucoša, upisanog na budžet! Jer, potrošiću mnogo sa onog tek nađenog računa na prijatelje - da me po dobru pamte, pa na neprijatelje - da se o svom jadu zabave, i neće mi ostati ništa za školarinu. A ni održavanje jahte nije baš jeftino...
Ali, imam ja i drugih, ne-ličnih želja. Naime, veoma je važno i molim lijepo: ako mi iko iđe pronađe bar jednog člana neke partije ili stranke ili pokreta ili fronta ili koalicije ili udruge ili saveza, koji zna đe mu se uputila politička orijentacija, pristajem da odmah uzvratim tačnim imenom i prezimenom političkog lidera ili vođe ili predsjednika ili generalnog sekratara ili sive eminencije ili čelnog čovjeka, a koji zna ko su mu uopšte članovi! Morate priznat' da je ovo jedna sasvim altruistička želja!
Ona je samo vrh ledenog brijega, jer sam u stalnoj potrazi npr., za profesorima koji stvarno znaju šta predaju, koriste i kompjuter i moralno odgovorni "indigo"; kao što godinama tragam i za školskim pedagozima/psiholozima, koji, kada se mlađahni neandertalci pomlate metalnim šipkama pred vratima škole, ne svale svu krivicu samo na tu pomlaćenu prethodnicu budućih nam ljudi, nego se malo zamisle i nad svojom svrhom u školama. Na isti način tragam i za roditeljima i nikako mi nije jasno đe su se đeli?
Sve to bi bilo važno, ne samo meni, nego i svima drugima čiji su računi, kokteli, jahte i vile pronađeni u međuvremenu. Jer, uz tu sigurnost, mogli bi se zajedno pozabaviti i zdravstvenim pitanjima onih koji se, za razliku od nas, rađaju i liječe u Crnoj Gori. Kad bi pošteni nalazači, ne samo meni, nego još ponekome pronašli "indigo" i pozamašne bankovne račune i svadbe u Splendidu, dalo bi se da se svi okupimo i u saradnji sa penzionisanim poslanicima i Trinaestojulcima, ljuljuškajući se na pospanoj pučini, uz koktelčiće osmislimo finansiranje kulturnih institucija, a da za sve ove nekulturne nađemo izlaz u prekvalifikaciji ili doškolovavanju, pa nek idu na rabotu! To bi bio putokaz svima koji su juče, prekjuče patriotski poginuli za Crnu Goru, bilo u redovima partija, bilo u iščekivanjima lidera i sindikalnih vođa, da se - prekvalifikovani - vrate na njive, među fabričke strojeve, tamo na klizišta i željezničke mostove, duboko u tunele i visoko na pašnjake i katune. Ostao bi samo poneki slijepi guslar da ispoje novu crnogorsku istoriju, da nam đeca imaju što pjevat' kad su utakmice! Jer, red je da, konačno obogaćeni, ovako s' proljeća, i mi pomognemo novim ministrima. Sa sve svojeručnim potpisom, datumom i adresom, i pod punom moralnom odgovornošću. Između "indigo", pa - primjerak nama, primjerak državi. Da saznamo da l' i rukopisi, kao izgovorene riječi. gore il' ne gore...
