Ilija Garašanin, ministar „unutrašnjih dela i spoljnih poslova“ Srbije, u svom poznatom djelu „Načertanije“, objavljenom 1844. g, i nastalom na bazi spisa poljskog kneza Adama Czartoryskog i njegovog specijalnog agenta za južnoslovenske zemlje, panslavistički orijentiranog Čeha Franja Zacha (“Plan za slavensku politiku Srbije”), u kojem je Garašanin pojmove “Južni Slaveni”, “južnoslavenska drzava” zamijenio samo Srbima, “Srpskim carstvom”, “Dušanovim carstvom” i sl, piše: „...Na ovo delo treba osobito vnimanije obratiti i istoriju o kojoj je gore reč dati napisati črez čoveka vrlo sposobnog i duboko pronicavajućeg..." I ovaj navod jeste osnova manje - više svih srpskih istoriografa i autora koji su se bavili istorijskim temama. Čak je i način na koji je Garašanin „preradio“ djelo Franja Zaha postao manir u njihovom pisanju.
Miroslav Ćosović, autor dvije veoma važne knjige za razbijanje mitomanije i laži, koji su, naročito u posljednjih 30 godina, iskovani poput lažnog novca i podvaljeni srpskom narodu, zadojivši ga iznova bolesnim ambicijama, začetim djelom Ilije Grašanina i ostalih „sposobnih i duboko pronicavajućih“ autora i promotera srpske, velikonacionalne ideje. Ćosović je, između ostalog, pisao o ravnodušnosti Petra I Petrovića Njegoša prema Prvom srpskom ustanku i Karađorđu, što je vrlo oportuno pripisivanju Petru I nekakvog srpstva. Teško pojmljivo da Petar I nije makar odgovorio na Karađorđevo pismo, ako se radi o istom narodu. Dimitrije Milaković, sekretar Petra II Petrovića Njegoša i knjaza Danila, pisao je u svojoj knjizi „Istorija Crne Gore“, štampanoj u Zadru 1856.g.: „Ustanak Srbalja za slobodu pod Karađorđem u početku 1804 godine , i njiovo vojevanje protiv Turaka kako te , tako i sledujuće 1805 godine , nisu privlačili na sebe nikakva vnimanija vladike Crnogorskog. Tek u početku 1806 godine on je , baš onoga dana kad je pošao da udari na Novij u Boki, poslao po knjigonoši svoe pismo Srbskom voždu , Karađorđu , i molio ga da mu obširno javi o stanju u Srbije...“ (tekst i interpukcija iz originala).
Takođe, i sam sam nedavno pisao i objavio pismo knjaza Danila londonskom Tajmsu 30. septembra 1956. godine u kojem knjaz Danilo nedvosmisleno piše o Crnogorcima, crnogorskom narodu i crnogorskoj naciji kao posve autentičnoj kategoriji, ne pominjući nikakvo srpstvo i ne vezujući ga za crnogorsku nacionalnost. Mnogi su tada pozvali u pomoć Danilov zakon iz 1855. i čuveni član 92. u kojem se precizira pravo azila i navodi da „svaki inoplemenik i inovjerac“ može „slobodno, samo ako ima od čem, živiti i onu slobodu i onu našu domaću pravicu uživati“, a koji je Milorad Medaković prepravio, izbacivši „samo ako ima od čem“, i izmjenivši: „ I ako u ovoj zemlji nema nikakve druge vjere do jedine pravoslavne...“ u „I ako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti do jedine srpske ...“.
Potpuno je neprimjereno da takve stvari kao što je nacionalnost u Crnoj Gori bude navedeno u članu 92. koji se bavi azilom. To se, u svim zakonima svijeta, piše u preambuli, a ne na kraju zakonika, tako da je potpuno jasno i prilično amaterski falsifikovan tekst originalnog Zakona. Milorad Medaković je, uz Simeona Milutinovića Sarajliju, najveći i najpoznatiji utemeljitelj „srpstva“ u Crnoj Gori, poznat po falsifikivanju mnogih dokumenata, od govora Petra I, Njegoševih djela, do zakona knjaza Danila, Za one koji nijesu sposobni da razlikuju vremenske periode u istoriji, da napomenem da u vrijeme štampanja Danilovog zakonika nijesu postojali kompjuteri i štampači, pa je štampanje knjiga bilo vrlo zahtjevan i skup posao.
Činjenica da su napravljeni falsifikati mnogih dokumenta iz crnogorske istorije kojima se željela promijeniti nacionalna svijest Crnogoraca, govori bjelodano o pokušajima asimilacije Crnogoraca kao dio velikosrpskog projekta i naloga Garašanina o „sposobnim i duboko pronicavajućim“ kovačima „lažnog novca“. To nije karakteristično samo za XIX stoljeće već i za devedesete godine XX stoljeća, kada se, po ko zna koji put, udarilo na Crnu Goru, njen istorijski identitet i identitet Crnogoraca, pretvarajući ih u „Šumadince“.
Kao primjer, navešću knjigu „Pisci srednjevjekovnog Latiniteta“, koju je izdalo 1996. g. Ministarstvo kulture Crne Gore. U faksimilu dokumentata iz Kotora iz XIV stoljeća, koje sam priložio uz uz ovaj tekst, latinska riječ SCLAVO, koja ima isključivo značenje SLOVEN, prevedena je kao – Srbin, a riječ SCLAVONIAE rječju SRBIJA. U istoj knjizi postoji i ispravan prijevod đe je etnonim SCLAONIS preveden ISPRAVNO kao - SLAVEN (SLOVEN) kao npr. u prevodu natpisa na srušenoj crkvi Sv. Šimuna u Tivtu, iz 1316. godine, što znači da je to rađeno vrlo svjesno! U jednoj istoj knjizi, jedan isti etnonim se prijevodi kako se ćefne prevarantima iz srpske istoriografske škole. Nekad je ista riječ prevedena - Sloven, a nekad - Srbin, I to, nažalost, novcem građana Crne Gore i pomoću „naučnika“ tzv. CANU.
Tu rabotu pretvaranja crnogorskog etničkog i kulturnog prostora u srpski nastavili su mnogi manje ili više „sposobni i duboko pronicavajući“ sve do današnjih dana, radeći to najčešće na vulgaran i bezobziran način. Još kad se u takvo nešto uključi svešteno lice koje, zloupotrebljavajući vjerska osjećanja građana Crne Gore, krivotvori istoriju Crne Gore, mijenja njenu baštinu, uvodi nekakve procesije, praznike, potpuno nesvojstvene prostorima Crne Gore. Sasvim komplementarno primitivnoj muzici i medijskom đubretu kojim je zapljusnuta Crna Gora posljednjih trideset godina. Sve je to jedan te isti (ne)kulturni obrazac.
