U prepunoj sali Doma vojske medijator Jelena Đurović istakla je da će prisutna publika večeras imati priliku da čuje najbolje poznavaoce Kišovog djela od kojih su većina bili njegovi lični prijatelji, David i Koprivica. Tribini su prisustvovali i većina članova Nacionalnog savjeta, sa predsjednikom Ratkom Šoćom.
Koprivica je u svom maniru, ispričao kako je upoznao Kiša kao zvuk, podsjećajući na jedan događaj sa FESTa iz 1973. kada očekivani film Luisa Bunjuela “Diskretni šarm buržoazije” koji je trebao da bude prikazan odložen. Kiš je iz publike ustao i počeo da zviždi.
"Zašto je Kiš protestvovao? Zbog energije. Jer ne može se gledati Bunjuel onako kako valja posle dva sata italijanske komedijice. Nije to više ista radoznalost, ista strast, ista prisutnost. Kiš nije imao rezervne varijante, ili Bunjuel ili ništa. Ta slika Danila Kiša koji se mačuje rukama i buni – to je Kišov stav, i u životu i u literaturi. On je svaku frku, svaku priču i u književnosti i u životu riješio sâm, kako dolikuje dečaku Andreasu Samu…" rekao je Koprivica.
Govoreći o Kišu i njegovom djelu Vujičić je istakao fantaziju u koju Kiš nije vjerovao. On kaže da je veliki pisac govorio da je stvarnost užasna i da pisac nema pravo da mašta. To, kazao je Vujičić, govori o tome koliko je Kiša išao naprijed i zbog čega je “stradao”.
On je podsjetio na “prvi značajniji događaj u XXI vijeku”, rušenje njujorških kula 11. septembra 2001, i da se stvarnost promijenila. Pisci su govorili da se to isto desilo i sa maštom, iako je Kiš smatrao da je stvarnost u istoj ravni sa maštom. Kiš je, rekao je Vujičić, među rijetkim piscima koji su tako duboko ušli u teoriju književnosti, a da to nije narušilo njegovu maštu i stil.
David kaže da je su Kiš, Borislav Pekić, Mirko Kovač i on bili “četvorka”, prijatelji koji su istovremeno počinjali i družili se.
“Jednog dana Danilo je postavio jedan uslov: da nikad ne lobiramo jedan za drugoga i namještamo nagrade, pisati pohvalne kritike i to smo prihvatili. Danilo je imao tri važne karakteristike: izuzetna obrazovanost, izuzetna darovitost i izuzetna etičnost. Bio je u prvoj gelneraciji svjetske književnosti i njegovi profesori su kasnije generacijama govorili da je bio najbolji student. I njegova literatura se dobrim dijelom zasniva na etičnosti, njegova ‘logorska literatura’, nije mogao da shvati da ljudi mogu da stradaju zbog svog porijekla, etičnog, rasnog… Kasnije, kada je saznao istinu o staljinističkim logorima nije mogao da shvati da neko može da strada zbog svojih ideoloških uvjerenja da strada i na tome je zasnovao najveći dio svoje literature”, kazao je David.
David je otkrio da je Kišovo pravo ime bilo Danijel Kon, da ga je otac tako krstio jer je predosjećao kakvo vrijeme dolazi.
“Od urednika kulturne rubrike švedskog Ekspresena Gabi Gajšmana čuo sam da je te godine (1989) Danilo bio gotovo siguran dobitnik Nobelove nagrade, ali jedini uslov je bio da preživi. Gajšman je razmišljao da li da to kaže Kišu, koji je bio ozbiljno narušenog zdravlja i rekao mu je da je bio glavni kandidat. Rekao je da je bio vrlo uzbuđen kada je to čuo, ali nažalost, preminuo je neposredno pred dodijeljivanje Nobelove nagrade”, naveo je on.
Na kraju je David iščitao zapis koji je Kiš zapisao o svom radu.
“Pošto sam obeležen kosmopolitizmom koji u istočnim zemljama ima sasvim posebno značenje, pošto bejah svuda ‘disident bez domovine’, silom prilika morao sam da nađem svoje korene i svoje plemstvo u književnosti. Na to plemstvo, to dobro znam, imam pravo više nego mnogi drugi, i na mom grbu bi stajali Bodlerovi stihovi: ‘Znam da bol je moje jedini plemstvo’. Književnost je zamena za život. Književnost je paralelan život. Zaista, dragi Danilo, svime što si činio i što su tebi učinili, svojim mukotrpnim hodom kroz život, svojim uzvišenim nemirenjem, a iznad svega svojim knjigama – to književno plemstvo i te kako si zaslužio!”
Veče je završeno kao što je i počelo, čitanjem jedne od priča Danila Kiša, uz buran aplauz brojne publike.
Ovakav početak djelovanja Crnogorskog nacionalnog savjeta u Srbiji obećava da će uspješno vršiti svoju misiju, gdje će prezentovati vrijednosti koje čine sadržaje Crnogorske nacije, preuzimanjem kulturnih i duhovnih paradigmi savremenog svijeta. Garancija za tako nešto je i kandidati koji će činiti budući Odbor za kulturu Nacionalnog savjeta, ličnosti iz kulturnog i javnog života, ostvarenih biografija a što je slučaj i sa ostalim odborima. Uskoro će se saznati imena tih ljudi. Kompetencijom i ugledom koji imaju u javnosti Srbije, ti ljudi bi mogli činiti meritornu vladu u bilo kojoj od država nastalih iz Jugoslavije.
