Piše: Mladen LOMPAR
Kreativna ekstaza, kako mu se može definisati stvaralačka krivulja, začeta je slikarstvom izrazitog automatizma koji je ostao komponenta njegovih najboljih ostvarenja. Predmetni i figurativni svijet na ovim slikama je najčešće iskrivljena vizija subjektivne percepcije. U određenim situacijama njihovi bizarni odnosi dovode uobičajenu prepoznatljivost u stanje simboličkih značenja pa je komunikacija sa njima često lakša preko poetskog sadržaja. Zbog toga je literatura najbliže odredište Pavićevićevog slikarstva, i to ne samo ovog perioda.
Međutim, vizije ne imenuje, već ih numeriše po redosljedu pojavnosti. Ne mareći tako za čitljivost svojih irealnih naracija, ostavlja ih kao nedovršene riječi pogođenog glasnika. Razlog je opasnost da slika ne iznevjeri samosvojnost i smisao likovnosti.
U ovoj fazi slike su mu skoro monohromne, kao da su nastajale bojom koja mu se našla pri ruci kad se podsvijest pokrenula. U slici Zemljotres, jedini bojeni objekti (ostavljene dječije lutke), osvijetljeni milošću nepoznatog izvora u tamnoplavim tonovima noći su snažan akcenat u metafizičkoj pustoši. Rastrešeni zidovi su nad simbolom čedne neustrašivosti zaustavljeni u sunovratu kao da čekaju da se igra završi. Ono što je prednost ovog stvaralaštva je uvijek sigurna egzekucija.
Pored nadrealnih vizija često radi asocijativne slike u kojima figure, uglavnom granične deformacije (jer od njene realne forme ostaje samo slutnja), imaju više siluetu bojene mase. Ikonografija je sasvim lična i teško čitljiva. I ovdje realizacija ostaje u granicama dostignute sigurnosti, i dalje zadržava prednost jednog tona i valerske igre, ali centralni motiv izdvaja kao znak na neutralnoj svijetloj pozadini.
Narativna suština i ovih Pavićevićevih slika su podaci za ličnu upotrebu, ali tamo gdje figura nije potpuno transformisana može se otkriti i cinični komentar. Naravno, ovdje nije bitna priča, jer slikar jedini ima pravo na njenu sadržinu, i potpuno ga koristi. Međutim, ono što je viđeno (ponekad i čitljivo ili, bolje reći, slućeno), česta transformacija svijeta u simbole, sasvim je dovoljno. Svako dalje posezanje za pričom može samo umanjiti i banalizovati dosegnute vrijednosti.
Motivski ovo slikarstvo kreće se od figura arlekina i cirkuskih aktera do sumornih tragova ljudskog raspadanja.
Cirkuske motive, figure i portrete klovnova, igračice, pa i jednog Pinokija, takođe predstavlja u logički nepoznatim odnosima, ali ovoga puta ih likovno situira od ekspresije do asocijativnih iskaza. Njihove teške uloge su upisane u svakom nervu rasklimatanog, robotizovanog i vizuelno atraktivnog bića. “... oni ovdje traže publiku van cirkusa.” (Jelena Pavićević) Zato se pred ovim platnima ima osjećaj duboke melanholije.
Jedna od najtežih vizija je pet leševa do ramena u zemlji, koji su raspadajućim licem okrenuti posmatraču. Postavljeni su, kao prsti jedne ruke, na uzdužnom presjeku zajedničke grobnice čija je unutrašnjost popunjena kostima, ali uspravljenim, “zasađenim” kao cvijeće. Ruka sa raširenim prstima kod jednog leša je podignuta, kao da maše pri odlasku, a drugome poput putokaza položena u prostor plavog, mjestimično ispranog neba.
Moguće da ova tema, inače rijetka u Pavićevićevom stvaralaštvu, u podtekstu ima reakciju na blisku, jedno vrijeme gotovo svakodnevnu sliku i priču iz našeg okruženja.
Kolika je Zodijakova kreativnost najbolje svjedoči činjenica da stilske cjeline stvara u više navrata, pa uz tešku viziju raspadanja radi pejzaž iz Brijestova, sa crkvom na brežuljeku, ili scene iz cirkuske šatre, sojenice poput scenografskih kartona, crteže...
Crtežu se stalno vraća. I tu je ostvario izuzetne domete “... on upravo i jeste vrsni crtač, pravi majstor da ukroti razuzdanu liniju, odmjeri polusjenku i sjenku i precizno izbalansira tamno-svijetle odnose.” (Slobodan Slovinić)
Kreativnost i imaginaciju je, pored slika, crteža, scenografije, i karikature, ispoljavao i u grafičkom dizajnu.
(Iz neobjavljene monografije Mladena Lompara Crnogorska umjetnost XX vijeka)
