On potcrtava da stranka kojoj pripada, kao liberalno-demokratska, ostaje čvrsto pri stavu da država mora obezbijediti građanima komunikaciju sa državnim službama na onom pismu na kojem žele.
Ognjenović u tekstu, koji je dostavljen na ćirilici i latinici, podsjeća da su oba pisma zaštićena, prema Stavu 2 člana 13 Ustava Crne Gore iz 2007. godine, za koji smatra da je "izvanredan primjer klasičnog liberalnog svjetonazora".
- Fundamentalni princip liberalnog shvatanja slobode pojedinca oličen je upravo u ovoj stavci, kojom je svakom stanovniku Crne Gore ostavljena lična sloboda izbora pisma kojim će izraziti svoja mišljenja i stavove. Usljed spleta nesrećnih istorijskih i političkih okolnosti, ćirilično pismo u našoj zemlji danas sa sobom nosi određenu stigmu. Ukoliko se služite pismom na kojem je gotovo cjelokupna kultura crnogorskog naroda stvarana - makar do devedesetih godina prošlog stoljeća - od strane većine posmatrača ćete biti shvaćeni kao osoba obojena jednom ideološkom nijansom koja ne izaziva pretjerano pozitivne asocijacije.
Ognjenović dodaje kako, uprkos tome što ni ćirilično ni latinično pismo ne predstavljaju izvorni crnogorski kulturni proizvod, ali da su najznačajnija, temeljna djela crnogorske književne istorije ispisana ćirilicom.
- Od "Miroslavljevog jevanđelja", preko "Gorskog vijenca" i "Luče mikrokozme", do romana Mihaila Lalića. Brojni dokumenti kojima se u prošlosti (re)afirmisala crnogorska državnost takođe su ćirilični: "Stega" i "Odluka" Petra I Petrovića Njegoša, Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru, te Ustav kralja Nikole iz 1905. Na žalost, i odluke pojedinih skupova, zahvaljujući kojima se samobitnost države Crne Gore poništavala, kao i one odluke zbog kojih su naši stanovnici uvlačeni u vođenje nečijih tuđih ratova, potpisane su slovima ćirilične azbuke - navodi on.
Dalje navodi da se ćirilica danas sve rjeđe srijeće u crnogorskom društvu, uprkos Ustavom propisanoj ravnopravnosti pisama. Razlog tome vidi u "prostoj želji da se raskrsti sa pomenutim negativnim istorijskim momentumima, a najčešće pod maskom izgovora da ćirilično pismo ne može izaći u susret potrebama tehnološkog razvoja dvadesetprvovjekovnog društva".
- Takve tvrdnje se ne mogu uzeti u obzir kao relevantne iz niza razloga. Informacione tehnologije su, uprkos umnogome opravdanom skepticizmu, omogućile i razvoj softverskih alatki pomoću kojih se u nekoliko poteza latinični tekstovi mogu konvertovati u ćirilične. Iako ih talas globalizacijskih procesa nije zaobišao, zemlje istočnoevropskog i centralnoazijskog područja su uspjele očuvati ćirilicu kao važan simbol svog nasljeđa. Zahvaljujući naporima vlasti Republike Bugarske, ćirilica je postala službeno pismo i na nivou cijele Evropske unije - treće, nakon latiničnog pisma i grčkog alfabeta.
Ognjenović je podsjetio kako su u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji službeni dokumenti bili izdati na oba pisma, uz poštovanje posebnosti jezičkih standarda srpskohrvatskog odnosno hrvatskosrpskog jezika tamo gdje je on bio službeni jezik - socijalističkim republikama Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija.
- Stoga, ne postoji opravdan razlog da ni oficijelni dokumenti države Crne Gore ne budu dostupni i u ćiriličnoj i u latiničnoj verziji. Na očuvanju dvopismenosti jezika kojim se većina crnogorskih građana služi je neophodno istrajati - ona se mora ponovo početi smatrati izvorom nacionalnog ponosa i nečim čime ćemo, valjda uskoro, i mi obogatiti kulturno stvaralaštvo jedne velike evropske porodice - zaključuje Ognjenović u svom tekstu.
