Autor: Ranko ĐONOVIĆ
Za koji mjesec će biti 600 godina od kada je Rimokatolička crkva spalila Jana Husa jer joj je remetio zablude kojima je ona manipulisala nevinom prostotom. Danas Jana Husa Češka slavi kao nacionalnog heroja, a datum njegovog pogubljenja slavi kao Dan državnosti Češke.
Kao da ima neka tajna veza, kao da su u dosluhu samrtne riječi Jana Husa i viševjekovna događanja i shvatanja tih događanja u Crnoj Gori. Ko je to i kako je manipulisao Crnom Gorom? Ko je upotrebljavao nevinu prostotu protiv nevine prostote? Ko to radi i danas? Zaboga, bi li se ko mogao sjetiti u ime čega se to radi???
U Crnoj Gori neki državni poslovi su u toku a neki nijesu ni započeti, a trebalo bi da su i jedni i drugi završeni. Npr. poslovi u vezi crnogorske državnosti u svim državnim segmentima. Istovremeno, mnogi završeni poslovi bolje da nikada nijesu ni početi. Na primjer, ulazak Crne Gore u I svjetski rat; nasilno i neustavno ukidanje CPC i uspostavljanje SPC u Crnoj Gori što traje do danas; formiranje i postojanje ovakve CANU; u jednoj mjeri formiranje i postojanje Univerziteta Crne Gore sa dijelom profesorskog kadra; dio anticrnogorske opozicije i tako dalje i tome slično. A neki novo-stari politički pametari bi da ove probleme zaobiđemo i idemo naprijed, samo da oni dođu na vlast. Razlikuju li oni smjer naprijed od smjera nazad? Imaju li oni makar vozačke dozvole? Znaju li oni što je pogrešan smjer u jednosmjernoj ulici? Što je pogrešan smjer u politici jedne države? Ima li takve države u svijetu kakvu zagovara crnogorska udružena opozicija?
Sofistička pravila: Opšte je poznato da je Crna Gora igrom njene zle sudbine, ničim lično izazvana a suprotno svojim interesima, objavila i ušla u I svjetski rat protiv Austrougarske i Njemačke 1914. god. Pošto se okupatorska vojska povukla 1918. godine, onda kada na teritoriji Crne Gore nije bilo nijednog okupatorskog vojnika, savezničke vojske Srbije i Francuske, zbog kojih je Crna Gora ušla u rat, okupirale su Crnu Goru. Taj čin prikazale su kao čin oslobodilačkog karaktera. Tada je zapravo jedna okupacija u Crnoj Gori zamijenjena drugom, mnogo težom. Savezničke vojske Srbije i Francuske neokupiranu Crnu Goru oslobodile su od slobode. To je najkraća i puna istina o Crnoj Gori iz tog vremena.
Do danas Crna Gora nikako da se oslobodi svojih „oslobodilaca“, kako spoljnih tako i unutrašnjih. Njegoš je ove druge zvao „zlo domaće“. Država Crna Gora nije prisustvovala mirovnoj konferenciji u Parizu koja je počela 18. januara 1919. godine jer je već bila „bratski“ aneksirana. Po tom osnovu Crna Gora formalno pravno i danas je u ratu sa Njemačkom i Austrijom. Ovo pitanje posebno je aktuelno od 21. maja 2006. godine od vraćanja crnogorske državnosti u punom kapacitetu makar prema spoljnom svijetu. Ovo važi pod uslovom da je ova Crna Gora nasljednica one sa hiljadugodišnjom tradicijom, odnosno nasljednica one Crne Gore koja je ušla u I svjetski rat a iz njega izašla kao „pobijeđeni pobjednik“.
Crna Gora nikada nije potpisala mirovni sporazum sa Silama Osovine niti je bilo koga ovlastila da u njeno ime to uradi. Možda je konačno i tome došlo vrijeme! Samo još tri godine pa će biti 100 godina otkako su sve druge učesnice rata to uradile.
Zato je, nažalost pokojni Mirko Kovač rekao da je Crna Gora zemlja čuda u kojoj je opozicija gora od vlasti. Ako se može vjerovati Mirku Kovaču (a može), zemlja čuda smo i po osnovu postojanja čudovišta u zemlji čuda Crnoj Gori. Na osnovu Mirkove tvrdnje nije teško prepoznati političke homoduplekse koji crnogorsku političku scenu prave takvom kakva ona danas jeste, zloupotrebljavajući crnogorsku nevinu prostotu do bola zarad svojih sitnosopstveničkih interesa.
Jasno je na što je mislio Jan Hus kada je rekao „O nevina prostoto!“. Da prostote ima u Crnoj Gori ne treba dokazivati. Da li ima nevinih i u čemu se sastoji njihova nevinost!? Kako li bi Jan Hus nazvao danas one koji nijesu prosti, a naročito nijesu nevini? Uz to, oni vrlo energično prinose drva na lomaču iznad koje se nalazi Crna Gora. Ako bi se, ne daj Bože, obistinile ove sumnje, može li bilo ko imati dilemu koja će siva, bijela i zelena eminencija zapaliti lomaču? Šibice su im odavno u rukama!
Farsa zvana Podgorička skupština: Ne bi bilo pametno da Crna Gora poništi odluke farse zvane Podgorička skupština. Time bi se samo dalo na značaju i odalo priznanje Podgoričkoj skupštini. To nije i ne može biti posao države Crne Gore! Podgorička skupština je bila i ostala farsa sramne bratske okupacije. Ona je posljedica te okupacije a ne njen uzrok! Da nije bilo Podgoričke skupštine sve bi bilo isto. Crna Gora može poništiti nešto što je njeno, što je legalno, u svakom slučaju što je kao njeno proizvelo pravno, materijalno i drugo dejstvo, a Podgorička skupština mimo vulgarne komike nije predstavljala ništa drugo i ona po ničemu ne pripada Crnoj Gori. Crna Gora je prestala da postoji kao pravni subjekt i prije Podgoričke skupštine činom okupacije. Tako nešto bilo je u saglasnosti sa interesima velikih sila koje su pripadale silama Antante, a nije bilo u skladu sa moralom. U Crnoj Gori ovo bi trebalo objasniti od učionica prvaka do učionice Parlamenta Crne Gore đe takođe ima prvaka iz ove oblasti.
Studija „Crna Gora u Jugoslovenskoj federaciji“ iz tog vremena dr Živojina Perića, profesora Beogradskog i Sorbonskog univerziteta objašnjava više nego što je dovoljno, ako ima zainteresovanih za istinu. Profesor dr Živojin Perić, najveći pravni srpski autoritet, tvrdio je u ovoj studiji da je Crna Gora bespravno i neustavno okupirana od strane Srbije što se po međunarodnom pravu naziva DEBELARO i znači prosto osvajanje.
Lord Herbert Džon Gledston, sin liberalnog premijera Engleske, u Domu lordova marta 1920.godine rekao je da je okupacija Crne Gore i Podgorička skupština nelegitimna i nelegalna i da Crna Gora nije mogla gore proći da je bila na strani Centralnih sila (Austrougarske i Njemačke) i da je zapravo Crna Gora pobijeđeni pobjednik. Ovakvih primjera bilo bi na stotine. Obrnutih primjera nema!
I još jedna uzgredna napomena. Prva žrtva Prvog svjetskog rata bio je rođak autora ovog teksta, maloljetni Dušan I. Đonović iz Crmnice koji je poginuo kod željezničkog mosta na Savi. Posljednja žrtva bila je država Crna Gora koja je malo po malo ipak vaskrsnula. Pokojni Dušan Đonović i sve ostale ljudske žrtve nijesu vaskrsnuli i neće nikad! Posljedice srpske okupacije nažalost vidljive su i danas, kroz stalni pokušaj nacionalno-državnog suicida (oko 25%) pravoslavnog stanovništva iz Crne Gore.
Dakle, Podgoričku skupštinu za svoje potrebe organizovala je velikosrpska politika i njena vojska za potrebe teritorijalnog proširenja njihove države. Vrijeme je pokazalo da je taj gnusni čin kojim je Srbija izdala svog saveznika Crnu Goru bio neodrživ jer pored svega toga Crna Gora je danas suverena država. Falsifikatorsku podmuklu Podgoričku skupštinu treba da poništi onaj kome pripada, a to je država Srbija, da prizna da je to bila njena sramota prema Crnoj Gori i da se izvini Crnoj Gori. Time bi se pokazala ne samo dobra volja našeg susjeda prema Crnoj Gori, već bi se postavili najbolji mogući temelji dobrosusjedskim odnosima. Takođe, time bi se najavio prekid politike stalne teritorijalne pretenzije prema Crnoj Gori koja traje od Načertanije do danas (gotovo 200 godina).
Moguća kompenzacija Crne Gore sa SPC: Premijeru Srbije Aleksandru Vučiću bilo je dovoljno da malo podvikne na Rista Radovića i Risto se, što se tiče Srbije, prilično primirio – skratio svoj dug i pogan jezik.
Otac Sekule, kako se čuje da zovu Velibora Džomića, proćeran je iz Crne Gore. Taj uvozni intelektualni proizvod pričao je mnogo i to tako da je samo povećavao nesporazume u Crnoj Gori koristeći se neistinom i sijanjem zla. Takvih u Crnoj Gori imamo već previše i uvoz bi trebalo zabraniti kao što je zabranjen uvoz narkotika. Da li je izgon ovog čovjeka izveden po zakonu?
Ako nije, mnogo bolje bi bilo da nije rađeno ništa, a odgovornog bi trebalo sankcionisati. Bilo bi dobro kada bi revnosni crnogorski MUP, kako umije da ćera, umio tako i da vraća. Za početak, bilo bi dovoljno da vrati Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi njenu imovinu. To bi bilo pravedno i po Bogu i po narodu, a da li je po crnogorskim zakonima neka zakonopazitelji vide. Ili će biti da po važećim zakonima Crne Gore naša imovina nije naša, već da je činom okupacije od prije 100 godina crkvena imovina ostala okupatoru koji je time stekao ogromno bogatstvo, a da na to bogatstvo nije platio ni pripadajući PDV državi Crnoj Gori. Teško je gledati vozila našeg MUP-a kako nam zatvaraju vrata naših vjerskih objekata zarad okupatorskih interesa odnosno interesa SPC-a. Današnji ministar iz SDP-a nekada je kao maloljetan protestovao sa LSCG protiv SPC. Danas nam kao ministar crnogorskog MUP-a pomaže tako što nam ne dozvoljava da uđemo u naše objekte. Reći će da je tako po zakonu i u pravu je. Ali mi sigurno jesmo u pravu kada kažemo da to nije po pravdi, po istini, po Bogu i po narodu. Ostaje nam kao mogućnost da svako izabere svoju stranu. Mi neki smo izabrali svoju prije 25 godina, a oni se još prilagođavaju. Neologika današnje aktuelne vlasti u Crnoj Gori DPS + SDP izgleda glasi po crnogorskim zakonima da naše nije naše, a dođe li opozicija na vlast i to će nam uzeti. Uvjek od goreg ima gore!
Optimisti nikada ne gube nadu. Crnogorski optimisti se nadaju da će možda biti napravljen kompenzacioni posao između Crna Gore i SPC. Dakle, da Crna Gora vrati u Crnu Goru Velibora Džomića, a da zauzvrat Srpska pravoslavna crkva vrati Crnoj Gori otetu imovinu. Ponuda bi bila poštena od strane države Crne Gore, pa neka druga strana razmisli. Crna Gora će preživjeti i ovoga puta kao i svakog puta do sada sve Ristoviće i sve Veliboroviće, a bilo ih je do sada puno. Takođe, mogu biti sigurni da ćemo prije ili kasnije vratiti našu crkvenu imovinu jer je naše naše po sistemu tuđe nećemo, svoje ne damo!
Nastaviće se.
(slijedi NEODOLJIVI DODIR VLASTI)
