Autor: Slobodan JOVANOVIĆ
Za mene je sramotno da ćute oni koje sebe smatraju Srbima u Crnoj Gori dok se prepravljaju spomenici kulture, mijenjaju se forme srednjevjekovnih sakralnih objekata iz zetske u moravsko – vizantijsku, uvode običaji, praznici i svetkovine koje ne pripadaju tradiciji njenih prostora. Štoviše, to se prati sa zluradim radovanjem kao da to nije i njihova baština. Ako sebe smatraju Srbima i ako smatraju da je čitavo nasljeđe Crne Gorske srpsko, odakle ta potreba da mijenjaju formu tog nasljeđa?
Mijenjajući formu uvijek se želi promjeniti suština. A to veoma plastično govori o neutemeljenosti svojatanja crnogorske istorije i otkriva pozadinu projekta koji traje već preko stoljeća ipo – nasilne asimilacije crnogorskog prostora. Pomislite samo kako bi se moglo nazvati mijenjanje sakralnih objekata srpske kulture u doba Otomanskog carstva? Što bi bilo nego najobičnije varvarstvo kalemljenje minareta i promjena izgleda Đurđevih stupova, Studenice, Sopoćana, Dečana, Gračanice, Pećke patrijaršije, crkve Bogorodice Ljeviške i da ne nabrajam dalje? Ako je pod Otomanskim carstvom većinom očuvano sakralno srednjevjekovno nasljeđe srpskog naroda, zar u današnje vrijeme treba ćutati na varvarstvo koje se dešava u Crnoj Gori? U kojoj to primitivnoj svijesti može biti opravdanje da se spomenička kultura „spašava od propadanja“ time što se bastardizuju spomenici kulturte iz XI, XII, .. stoljeća? Ako je cilj „spašavanje od propadanja“ zar nije moguće sačuvati autentični izgled uz saradnju nadležnih ministarstava Crne Gore zaduženih za očuvanje spomeničke kulture? Nije li to dio iste političke filozofije o „starijem i ljepšem Dubrovniku“?
Devastacija zbog kakve se u uređenim državama krivično odgovara: Za devastaciju spomenika kulture, jer promjena jednog detalja na spomeniku kulture nije ništa drugo do devastacija, u svim pravno uređenim državama se krivično odgovara. Samo primitivni narodi imaju takav odnos prema sopstvenom nasljeđu. Narodi koji imaju takav odnos prema prošlosti nemaju ni budućnost. I opet, ako je Crna Gora srpska država, kako tvrdite vi crnogorski Srbi, zašto joj mijenjate baštinu?
Odgovor je vrlo nedvosmislen: postojanje etničkog srpstva je vezano za drugu polovinu XIX stoljeća, kada je istorija, kultura prilagođavana toj novostvorenoj „činjenici“. Sada se vrlo rado poziva na period kada je stvarano etničko srpstvo u Crnoj Gori, jer postoji mnogo pisanih tragova koji se zloupotrebljavaju u dokazivanju nacionalnog karaktera i porijekla Crnogoraca. No, veliki je problem - što sa nasljeđem prije polovine sredine XIX stoljeća? Otud se stvorila čitava plejada falsifikatora crnogorske istorije i baštine, od D. Medakovića, S. Milutinovića Sarajlije, Vuka Karadžića, Dušana Vuksana, srpskih akademika i istoričara i pseudoistoričara, CANU, zaključno sa Amfilohijem Radovićem, čelnikom 22 eparhije iz ustava SPC. No, time ćemo se baviti jednom drugom prilikom, sa artefaktima koji to nedvosmisleno dokumentuju.
Napraviću mali otklon koji nije otklon od suštine onoga što je tema ovog teksta. Kada je osamdesetih godina prošlog vijeka firma u kojoj sam radio u predstvaništvu u Beogradu, Montex Nikšić (Montenegroexport), kupila zgradu u ulici kneza Miloša u Beogradu koja je bila pod zaštitom Zavoda za zaštitu spomenika SR Srbije, svi građevinski zahvati su bili praćeni budnim okom predstavnika Zavoda. Kako bi obezbijedili što veći poslovni prostor u nevelikoj vili na dva sprata, Montex je ušao u vrlo skupe i komplikovane podzemne radove, više desetina puta skuplje nego da je podignut još jedan sprat. Ne samo da nije bilo moguće podizati sprat, nego se nije mogao promijeniti jedan detalj na ornamentima fasadnog zida, postaviti erkondišn ili bilo što drugo što bi mijenjalo prvobitni izgled zgrade. Ulazna vrata su morala ostati od masivnog drveta, prozori takođe od drveta, poput onih koje je zgrada dobila kad je sagrađena. Uz sve poštovanje brige države Srbije da sačuva spomenik kulture star oko osamdesetak godina, ne mogu ga upoređivati sa srednjevjekovnom, sakralnom, spomeničkom zaostavštinom u Crnoj Gori. Ovo pišem dobrim dijelom revoltiran odnosom države Crne Gore prema svom istorijskom i spomeničkom nasljeđu. Najžalosnije bi bilo ako je takav odnos posljedica političkih benefita. Želim da vjerujem da nijesu prevagnuli glasovi pristalica „starijih i ljepših“ spomenika kulture u Crnoj Gori.
Ulične litije i procesije: Jedna od novotarija u Crnoj Gori jesu sve češće ulične litije i procesije. Organizuju se u danima koji se nikada nijesu praznovali u Crnoj Gori, slave se sveci koji se nikada nijesu slavili u Crnoj Gori, ... pokušava se potpuno izmjeniti kulturološko biće starosjedioca Crne Gore. Sudeći po potpunom odsustvu svijesti kod građana Crne Gore da je na djelu najtribalniji oblik asimilicaije jednog istorijskog naroda, čini se da SPC u Crnoj Gori, sa Amfilohijem Radovićem na čelu, uspijeva u tome. Kad se tome doda enkulturacija koja je na djelu prepuštanjem kulturnog, medijskog i svakog drugog prostora i barhijalno djejstvo uvezene nekulture, onda su rezultati pogubni po crnogorsku nacionalnu svijest. Podlo se podmeće teza da je svaka briga za crnogorsku naciju crnogorski nacionalizam. Nije mi jasno odakle ta defanziva u crnogorskoj naciji, nametnuti kompleks da je jedino nedozvoljivo baviti se nacionalnim pitanjem crnogorske nacije? Nema nacionalne grupacije koja nije uzurpirala politički prostor zašavši poodavno u prekomjerno ispoljavanje svojih nacionalnih atributa, ne obazirući se na pravo Crnogoraca da imaju svoju matičnu državu na isti način na koji svi oni imaju svoje matične države.
Zašto ćute nacionalni Crnogorci dok im srednjovjekovne procesije uvode po ulicama nemanjićko nasljeđe? Sv Simeon mirotočivi se nije obelježio u Srbiji nikakvim procesijama po ulicama, a u glavnom gradu Crne Gore jeste. Jesu li Nemanjići autentično nasljeđe Srbije ili Crne Gore? Jesu li Nemanjići mačem i krvlju došli u Crnu Goru i koji su to razlozi da ih Crnogorci slave? Kako je to izvikano crnogorsko Cetinje „prećutalo“ procesiju SPC sa Amfilohijem na čelu i odavanje počasti kralju Nikoli I Petroviću na dan njegove smrti dok se mrtvom kralju svaka kost ježila pod zemljom. Kako se zaboravilo ko je i kako postupao sa nekadašnjim crnogorskim kraljem 1914, 1915, pa sve do njegove smrti? Koliko je uvreda, kleveta izrečeno od strane „pameti“ koja mu je odavala poštu, oduzelo mu krunu, imovinu i sva prava, uriniralo na kovčeg sa kraljevskom krunom, ...? Sjeća li se neko da su oni što su 1918. prestali „da budu Crnogorci“ i postali Srbi tog dana htjeli da zapale Cetinjski manastir i mošti Sv Petra i Sv. Vasilija, da su njihove kosti vukli po prašini u čemu su ih zaustavili saveznički vojnici po svjedočenju Jovana Plamenca u beogradskom Balkanu 1924. godine?
Beogradska Republika u broju 66. piše, između ostalog, sljedeće: „Kad bi neko mogao da prođe Crnu Goru i vidi kako je odjevena ona namučena sirotinja morao bi reći, da smo ispod svih civilizacijskih naroda. Svakog humanog čovjeka mora srce zaboljeti kad vidi u kakvim je ritama narod odjeven i na kakvoj prostirci odmara procijedjeno i omršavljeno tijelo....Ali, zlo dobro ne donosi. Ovakav sistem rada shvatio se u Crnoj Gori tako da je izvjesnim faktorima u Beogradu stalo da sto više sahrane Crnu Goru, da sto više zakrve Crnu Goru, i što više unize vazda da bi opravdali svoju suludu politiku i da bi mogli cariti u ovoj velikoj nesreći. Ali, varaju se, ova gruda će se braniti od svih dušmana, od svih poniženja u uvjerenju da ce doći dan kada će i narod dobiti riječ i prečistiti stare i nove račune.“
U TV debati pred lokalne izbore na Cetinju jedan od učesnika je pomenuo da je na grbu Cetinja Cetinjski manastir u kojem je institucija druge države (Srbije). Na to je bivši i sadašnji gradonačelnik Cetinja odgovorio da je u pravu, te da je već pokrenuta inicijativa da se promijeni grb Cetinja. Očigledno je da kraja poniženju nema, a ni prečišćenja na vidiku. Još samo treba da nam zapuše usta da ne možemo progovoriti o sebi, svojoj istoriji, jeziku, baštini, ... o pravu da budemo narod i nacija poput svih evropskih i svjetskih priznatih naroda i nacija.
