Još ne tako davno, na hodnicima zgrade u Vlaškoj 40 vrvjelo je kao u košnici, tu su se sudarali urednici, novinari, fotoreporteri, lektori i sav žurnalistički svijet koji je čitateljima svake sedmice isporučivao svježe izdanje Nacionala. Danas, na toj adresi i dalje stanuje vreva, samo su lica ponešto drukčija. Mahommlađi ljudi svih boja kože, sa svojim golemim ruksacima pristigli sa svih meridijana, koji su na proputovanju Zagrebom odabrali boraviti baš ovdje, u hostelu Bureau. Budu li sreće da pogode pravo vrijeme, na recepciji će ih dočekati lično gazdarica Sara Pukanić, 23-godišnja ćerka pokojnog vlasnika Nacionala Iva Pukanića koji je ubijen 2008. godine.
Puno stranaca
Sara je 2012. ostala i bez majke Mirjane. Ispostavilo se, međutim, da je ova djevojka tek naizgled krhka. Prije nekoliko dana je s odličnim ocjenama diplomirala na studijama novinarstva na Univerzitetu Vern.
– Imamo puno domaćih gostiju, ali i onih koji pristižu sa svih strana svijeta. Evo baš jučer smo imali dvoje Australaca, Engleza i puno Korejaca koji žele upoznati Zagreb. Dosta nam ljudi dolazi iz BiH, puno je i poslovnih ljudi iz drugih hrvatskih gradova. Neki nam se jave nakon povratka kući, kao naš gost s Novog Zelanda koji je bio tako zadovoljan našom uslugom da je poslao bocu vina i čestitku. Sjajno je upoznavati mlade u hostelu, ali dolaze nam i starije generacije.
U poslu, kao i u životu, njezina je velika uzdanica teta Anka, koja nam tumači kako su svoje snove uspjele pretvoriti u stvarnost.
– Zgrada od 1400 kvadrata u Sarinu je vlasništvu, a kako je Sara još uvijek jako mlada djevojka, jednom sam joj prilikom objasnila da je teško naći dobre ponude za najam, da zgradu treba staviti u komercijalnu funkciju, da je Vlaška zbog blizine centra sjajna lokacija za hostel te da bi to mogao biti posao od kojeg će jednoga dana moći pristojno živjeti. Pokazalo se kao logično rješenje, a k tomu, mislim da su hosteli budućnost Hrvatske, ne samo Zagreba – kaže Anka Pukanić te dodaje kako je prostor prema svojoj građevinskoj strukturi tako napravljen da nije trebalo puno “lupati” po zidovima, tek porušiti nekoliko kako bi se napravile kupaonice.
Hostel ima 68 kreveta, trpezariju, sobu za biljar i stoni nogomet i šestoro zaposlenih.
– Zašto baš Bureau? Odlučili smo se za to ime s obzirom na to da su nekad ovdje bili uredi pa smo hostel uredili tako da malo ima uredski štih. Namještaj je izvorni iz redakcije Nacionala, samo smo ga prebojili u plavo. Uživala sam dok smo uređivali – govori Sara, koja otvara sobu po sobu i s ponosom pokazuje enterijer.
Tata bi bio ponosan
– Upoznali smo se tijekom ljeta u Zagrebu preko prijatelja, onda smo se dopisivali putem Facebooka, potom sam otišla k njemu, a onda smo krenuli na put po cijelome svijetu: Bangkok, Los Angeles, Miami, Barcelona, Pariz. Sada je naša veza ozbiljnija, pa se češće viđamo, svakih mjesec-dva. Lijepo nam je zajedno, evo baš večeras dolazi – smješka se Sara.
Potom otkriva kako većina gostiju stiže u hostel zahvaljujući internetu, gdje se obavlja i najveći dio bookinga, te da osobno skrbi o marketingu i PR-u putem društvenih mreža.
Pisanje u našim medijima me ne privlači, prevelik je uticaj moćnika sa strane, prevelika je cenzura, a medijske slobode nestale su prije sedam-osam godina– rekla je, otvarajući vrata velike, svijetle sobe s pogledom na katedralu, koje su pretvorene u spavaonicu.
– Ovdje je bila uprava Nacionala, ovo je bio ured moga oca – kratko je kazala.
– Da, mislim da bi bio ponosan – jednostavno je rekla.
