Nesretan kraj prvog broda po imenu “Bar” zbio se nepunih šest godina od kupovine. Taj 17. februar među splitskim pomorcima i ljudima od mora nikada nije zaboravljen, jer je jugo dosegao orkansku snagu od deset bofora.
“Bar” se zatekao na sidru pred Splitom, čekajući nalog "Prekookeanske plovidbe" da isplovi za Maroko po teret za kubanske luke. A golemi, iz mora visoko izdignuti trup potpuno praznoga „libertyja“, bio je za orkanski jugo poput divovskog jedra. Oluja je počela nositi „Bar“, pa je tada mladi zapovjednik kap. Rajko Ražnatović odlučio otploviti u Kaštelanski zaliv, vjerujući da će u zavjetrini Marjana biti sigurniji. Bila je to varljiva nada. „Bar“ bi se možda i mogao nositi s olujom da nije bio tako prazan, pa mu je gotovo polovina propelera virila iz mora i tukla u prazno.
Nakon što je pod naletima juga od 60 čvorova brod izgubio sidro, mladi je zapovjednik zatražio pomoć tegljača „Borac“, koji ga je oteglio pod sjevernu marjansku obalu. Tek što se tegljač udaljio, „Bar“ se, nošen olujom, ponovo uputio prema Divuljama. Ponovno je zatražena asistencija, ali je to odbio zapovjednik „Borca“ kap. Branimir Drušković tražeći od kolege Ražnatovića prihvatanje ugovora o spašavanju pod pomorskim uslovima „No cure, no pay“ („Nema uspjeha, nema plaćanja“).
Ta će odluka kap. Druškovića dugo godina biti tema pomorskih razgovora, ali i predmet stručnih pravničkih rasprava: je li zapovjednik „Borca“ direktno odgovoran za nesreću „Bara“. Ni pomorci, ni pravnici, nikad se nisu oko toga složili.
Nakon što je zapovjednik „Bara“ u 15:40 odbio ponudu „No cure, no pay“, smatrajući da ima pravo na asistenciju tegljača, „Borac“ je otplovio u Gradsku luku, a „Bar“ je neko vrijeme bio siguran u zavjetrini Marjana. Olujni je jugo još više jačao, pa je „Bar“ izgubio i drugo sidro. Vjetar je prazni brod nosio ravno u Divulje, te je u 18,25 kap. Ražnatović zatražio spašavanje pod uslovima „No cure, no pay“. Bilo je prekasno. U pomorskim je hronikama zabilježeno da se parobrod „Bar“ nasukao na sjevernoj obali Kaštelanskoga zaliva, između Divulja i Nehaja, 17. februara 1967. godine, tačno u 19,47.
Ujutro su došli "Brodospasovi" stručnjaci i ustvrdili da parobrodu nema spasa. Posada „Bara“ je smislila sjetne stihove: „Sjećaš li se, curo gara, nesretnoga broda Bara...“.
Deset dana nakon nesreće, uz „Bar“ su ponovo pristigli i tegljači i „Rezač“ i dizalica „Veli Jože“, da otklone dovoljno opreme kako bi se brod mogao odsukati i otegliti u rezalište u mjestu Sveta Kaja.
Brod „Bar“ je bio prvi „Prekookeanskin“ brod duge plovidbe. Nabavljen je 1961. godine, kroz kreditni aranžman sa „Brodogradilištem Split“. Grčki brodovlasnik Stavros Livanos zaključio je izgradnju novih brodova u tom brodogradilištu, pa je na ime učešća prodao svoje stare „liberty“ brodove za rezanje „Preduzeću za spasavanje, teglenje i rezanje brodova Brodospas Split“. „Prekookeanskoj“ je i takav brod bio odličan, pa ga je kupila za iznos od 252 miliona dinara, na kredit od 2,5 godine sa kamatom od 6,5 odsto. Po običaju da jedan od brodova u floti nosi ime grada, dato mu je ime „Bar“.
Nastao je još oktobra 1943, u brodogradilištu "Todd Houston Shipbuilding Corp." u Houstonu. Vladi u Washingtonu, tačnije United Stated War Shipping Administrationu, bio je isporučen po imenu "Joshua A. Leach". Od polaganja kobilice do isporuke prošla su dva mjeseca - radovi su započeli 7. avgusta, porinut je 24. septembra, a otplovio iz Houstona 6. oktobra 1943. godine. Poslije rata Amerikanci su mnoštvo libertyja prodali saveznicima, te su Britanci kupili 106 brodova, Grci stotinu i Francuzi 75, a dobro su prošli i Italijani sa stotinu parobroda. S tim su brodovima počeli velike poslove kasniji pomorski tajkuni, brodovlasnici poput Onassisa, Niarchosa, Stavrosa Livanosa, koji je i bio vlasnik „Evrosa“, kasnije preimenovanog u „Bar“.
Prvi direktor „Prekookeanske“ Andrija Dabanović lično je birao prvu posadu. Igrom slučaja, u hotelu "Rumija" u kojem je odsjeo, Dabanović je za prvu posadu prvog broda nove kompanije izabrao dvojicu konobara - Toma Kovačevića i Zefu Prelevića. S njima su sjutradan pošli i Pero Đurašković, Jozo Đurović, Pavle Marstijepović, Enriko Prelević i Milutin Damjanović. Među momcima iz Ulcinja koji su odabrani bio je i Vaso Ćetković, prvi upravitelj stroja „Prekookeanske”, a kasnije i njen direktor. Andrija je za barbu našao zapovjednika Iva Medanića iz Rijeke, a za ostatak posade zvao je u riječki Klub pomoraca. Pomogli su i kadrovici „Jugolinije“, ustupili svoje pomorce. U posadi je tako bio i ložač Rade Dragojević sa Vela Luke, otac tada pjevača-početnika Olivera.
„Bar“ je preuzet 13. oktobra 1961. u Rijeci i nakon izvršenih popravaka, krenuo na prvo komercijalno putovanje pod jugoslovenskom i zastavom „Prekookeanske plovidbe“, iz Rijeke za španski Maroko. Na prvom vijađu nakon preuzimanja svratili su u Bar da skinu dizalicu za teške terete uz jarbol, i priređen im je nezaboravan doček.
Ž. MILOVIĆ
