Piše: Slobodan JOVANOVIĆ
Hiljadugodišnja posebnost crnogorskog prostora, praćena suverenom teritorijom kojom su Crnogorci vladali, ironično se poništava i crnogorska nacija vezuje za komunistički period Jugoslavije. Tačnije za jedno beningno pismo, lišeno bilo kakve naučne utemeljenosti, Milovana Đilasa, objavljenog u beogradskoj Borbi 1945. godine. Zanemarujući tragikomičnu besmislenost da narodi nastaju od jednog novinskog teksta, objavljujemo pismo knjaza Danila koje je objavljeno u londonskom Tajmsu, 30. septembra 1856. godine. U ovom tekstu, koji donosimo integralno sa faksimilima iz tri dijela (kako postoje u arhivi), vrlo precizno se bavi terminima crnogorski narod i crnogorska nacija, bez pominjanja bilo kakve veze sa srpskim narodom:
THE TIMES
London, utorak, 30. septembar 1856.g.
Usred kritičnih okolnosti, i u prisustvu projekcija i razmatranja koje proističu od stranih Sila, crnogorski narod sačuvao je svoje mirno držanje bez opterećivanja evropskih dvorova opisom bolne situacije u kojoj se nalazi vjekovima.
466 godina crnogorski narod odbija da se podredi bilo čijoj moći ili da prizna vlast bilo kojeg gospodara; naprotiv, on se otima za nezavisnost s oružjem u ruci, i radosno je prolio svoju krv po oltaru slobode. Četiri i po vijeka crnogorski narod trpio je neprestanu borbu s Turskom imperijom, nekada najmoćnijom u Evropi, pred kojom su drhtale sve države Evrope.
Krv njenih junaka pala je na svaki kamen njenih visokih planina, i Crna Gora je sačuvala svoju dragocjenu slobodu. Politika velikih Sila bila bi jako pogrešna kada one ne bi uzele u obzir žrtve koje je njen narod podnio u ime Hrišćanstva – taj narod koji se, izmedu Srpskog kraljevstva, Vizantijskog carstva, kraljevstava Bugarske, Bosne i Epira, koji su svi podlegli napadima Turaka, ponosno branio među svojim bezvodnim planinama, i koji je znao kako da sačuva, uprkos svom siromaštvu i oskudici, najsvetiji posjed koji jedna nacija može da ima – svoju nezavisnost.
Evropske Sile slabo ili jedva da uopšte i znaju za ovaj narod iz planina. Kraljevi se nijesu brinuli da nezavisnost ove nacije bude priznata i da ona uđe u veliku porodicu evropskih država. Jedan od uzroka ove indiferentnosti – koji je bio nerazdvojan u hijerarhijskoj organizaciji Vlade – bio je kasnije uklonjen obnovom starog sistema. Ne dobijajući ni zaštitu ni podršku od Hrišćanskih Snaga, a trebalo bi da one poboljšaju svoj stav iz zahvalnosti za zasluge koje je učinio za Hrišćanstvo, crnogorski narod vidio je sebe ograničenog na uzak prostor, i prinuđenog da se bori za vraćanje svojih starih granica.
Dok god Crna Gora bude ostala zatvorena u svoje sadašnje granice, njena sudbina biće ista kao što ju je pretrpjela u proteklih pet vjekova – to jest, neprekidna i krvava borba da povrati svoje prijašnje posjede.
Crna Gora se ne odriče teritorija koje je posjedovala u već tako dalekom periodu, već zahtijeva da joj se vrati zemlja za koju se borila u najkritičnijim vremenima, sa istim žarom kao i za svoju nezavisnost.
Što se tiče njegove nezavisnosti, crnogorski narod ne misli da ona može biti dovedena u pitanje. Svo vrijeme on je imao pravo da ratuje ili sklapa mir s Turskom, i često je koristio to pravo.
U vrijeme ratova koje su hrišcanski narodi vodili protiv islama, evropske vlade tražile su pomoć od Crnogoraca, a ovi su uvijek žurili da odgovore na poziv, kao što pamti istorija Austrije i drevne Mletacke republike. Francuzi i Englezi tek su 1806. i 1814. god. djelimično upoznali Crnogorce, kada su se, zavedeni na pogrešan put, na tuđi podsticaj, ovi posljednji našli izmedu dvije vatre. U tom periodu Crnogorci su još uvijek imali Grahovo, Župu, Banjane, Pivu, Drobnjake, Kruševicu, Zubacke Uble, Vasojeviće, kao i rijeke Taru i Lim, i upravo te teritorije su i danas poprište svih njihovih borbi s Turcima.
Po cijenu svoje krvi Crnogorci su osvojili čitavu kotorsku obalu, koja im je pripadala do 1814. godine, do dana kada je Car Aleksandar I pozvao Mitropoliju i crnogorski narod da ustupe kotorsku obalu Austriji, kojoj ju je Bečki Kongres upravo bio dodijelio. Crnogorci su se pokorili odluci evropskih Sila, povukli se u svoje planine, i prepustili obalu Austriji. Bila je krupna nepravda to što su nas potpuno odvojili od mora i nijesu nam ostavili nijednu luku.
Bez slobode trgovine za državu Crnu Goru nema ni napretka ni unutrašnjeg razvoja, i nikakve osnove koja je dobra za stvaranje regularne političke organizacije i pogodnih veza sa susjednim narodima. Crnogorci dugo osjećaju potrebu za posjedovanjem slobodne luke. Pocetkom XVIII vijeka Vladika Danilo nastojao je da u sastav crnogorske teritorije povrati oblast Bara – pokušaj zbog koga su proliveni potoci krvi.
Oslanjajući se na razloge koje sam upravo objasnio, uvjeren sam da će velike evropske Sile željeti da zaštite slabe od jakih, da će željeti da garantuju Crnogorcima integritet njihove teritorije, da će im garantovati ono što može da sačuva njihovu nacionalnost i njihova prava nepovrijeđenima.
Evropske Sile su odredile da Rusija treba da ustupi Turskoj petinu Besarabije, koju je osvojila prije 80 godina po cijenu svoje krvi. Fortiari, Sile će moći da zahtijevaju da odredeni dio Otomanske teritorije bude pripojen Crnoj Gori, jer je ova potonja zemlja izložena daleko ozbiljnijim opasnostima nego što je Turska bila od strane Rusije.
Zahtjevi Crne Gore su potvrdeni u sljedećim tačkama:
Diplomatsko priznanje njene nezavisnosti.
Proširenje njenih granica prema Hercegovini i Albaniji.
Definitivno preciziranje njene granice prema Turskoj, kao što je slučaj sa austrijskom granicom.
Pripajanje dijela Bara Knjaževini.
Vaša Ekscelencija će se iz ove izjave uvjeriti o situaciji i poslovima ove nacije, i sumnjam da je Vaša ekscelencija neće uzeti u obzir i preporučiti pažnji Njegovog Veličanstva, čija nam hrišćanska milost i osjećaj za pravdu daju nadu da se nijesmo uzalud pozvali na njegovo ljubazno Dobročinstvo.
DANILO P. NJEGOŠ,
Knjaz Crne Gore i Brda,
Cetinje, maja 1856
