Ji Hjun Park provela je godinu u jednom od najozloglašenijih logora u zemlji. U logoru je završila zašto što je pokušala da pobjegne u Kinu, ali su je vratili i zatvorili.
Nakon što je uspjela pobjeći iz logora i Sjeverne Koreje, ona otkriva kakav je zaista životu u ovoj državi:
"Zaista, toliko je loše da se to ne može riječima opisati. Može se reći da je cijela Sjeverna Koreja jedan veliki zatvor", kaže ona.
Ona je dodala da narod gladuje te da više ne mogu pronaći dovoljno pacova, zmija niti divljih biljaka od kojih bi preživjeli.
Ji Hjun je prvi put pokušala da napusti zemlju tokom velike gladi devedesetih godina prošlog vijeka. Procjenjuje se da je tada umrlo negdje oko četiri miliona ljudi, iako je riječ o cifri koju niko ne može potvrditi:
"Najviše ljudi umrlo je između 1996. i 1998. godine. Tada je bilo najgore. Svugdje su bili leševi, najviše na željezničkim platformama", prisjeća se ona.
Zemljom je tada vladao Kim Džon Il, diktator kojeg je naslijedio njegov sin Kim Džon Un.
Ji Hjun prisjeća se kako je morala ostaviti oca na samrti jer je već bila platila čovjeku da je prokrijumčari zajedno sa sestrom u Kinu.
Međutim, kada su kineske vlasti otkrile da je iz Sjeverne Koreje, deportovali su je nazad, a ona je bila osuđena na logor, jer je to jedina kazna zbog izdaje zemlje.
Okarakterisali su je kao "ekonomskog izdajnika" jer je pobjegla zbog loše ekonomske situacije, što je opet bolje od kvalifikacije "politički izdajnik". Poslali su je u logor "Čongjin", u provinciji Songpjong.
"Radili smo napornije od životinja", prisjeća se ona:
"Naš radni dan je počinjao u 4.30, bez doručka. Ljeti, kada su dani duži, na polju bismo radili do devet uveče", kaže ona, dodajući da su logorske čuvare morali da oslovljavaju sa "učitelji".
Međutim, i kada bi ih vratili u logor, tu nije završavao njihov dan:
"Nakon što bi nam dali da jedemo, onda bi morali da obrazložimo sve šta smo taj dan uradili, da izrecitujemo principe Komunističke partije i naučimo njihove pjesme. Tek oko ponoći bismo išli u krevet", kaže ona.
Uvijek su bili gladni, a nekada su znali jesti sirov krompir, koji su vadili iz prljave zemlje, jer su bili više nego očajni.
Neki od zatvorenika su čak jeli hranu kojom su se hranili psi i krave u logoru, jer ništa drugo nisu imali.
"Sve smo radili golim rukama. Dvije žene bi, poput volova, vukle plug i tako bismo orali tlo, što je zaista nezamislivo", kaže ona i dodaje:
"Naravno, kola niste mogli vući s noge na nogu, već trčećim korakom, što je bilo zaista teško."
Kaže da im nisu dozvoljavali da održavaju osnovnu higijenu. Ako bi ih uhvatili da žele da operu peškir, bile bi najstrože kažnjene:
"Naredili bi nam da mokre peškire nosimo na glavi te da ih pritom molimo za oproštaj", kaže ona.
izvor: nezavisne.com
