"Teško da u toj priči može biti bilo kakvih iznenađenja. Ideja o vladi nacionalnog jedinstva, tj. o vladi nacionalnog spasa, odnosno o „prelaznoj vladi“ sa pomenutim atribucijama, imaće neizbježni završetak - neće biti prihvaćena.
Razlog je jednostavan: vladajuća struktura nema razloga da to učini. Ona ima preča posla i druge probleme. Sve je, dakle, jedno veliko gubljenje vremena i političke energije. Posljedice tog političkog aktivizma se neće osjetiti u vladajućoj koaliciji, već na drugom kraju političke scene u Crnoj Gori. Dani koji dolaze će to sasvim jasno pokazati.
Oni koji su pokrenuli inicijativu o vladi u kojoj bi, praktično, svi učestvovali, uključujući i neke od vanparlamentarnih stranaka/pokreta u osnivanju, pored drugih, manje značajnih „sitnica“, zaboravili su da obznane i onaj najvažniji detalj: što bi bio program te vlade? Iz toga, logično, slijede i pitanja o njenom mogućem sastavu, kao i nosiocima najvažnijih funkcija, ne samo premijerske.
Posebno bi, naravno, bilo interesantno saznati što mnogobrojni pokretači ove stare ideje (potpisani se sjeća nekih neuspješnih, a pomalo i naivnih, pokušaja sa početka devedesetih godina prošloga vijeka, a i kasnije) misle da čine u vezi apsolutnog prioriteta crnogorske politike: tzv. NATO agende, odnosno naše potrebe i interesa da Crna Gora učini sve što je moguće i potrebno kako bi uslijedio poziv da pristupimo Alijansi.
I tu ćemo zaludno čekati. Sva je prilika da mnogobrojni i svakako respektabilni i iskusni političari iz tog raznorodnog tabora ne bi mogli, sve i da žele, da sačine program u vezi Crne Gore i NATO, koji bi i njima samima bio prihvatljiv. Naravno, ideja da o tome ne treba pričati – već da treba „sve prepustiti narodu da odluči demokratski“ nije politički program, već neubjedljivi izgovor. Naravno, ima među njima i onih koji su svim silama protiv toga da Crna Gora svoju nezavisnost i teritorijalni integritet dodatno (a mnogi bi rekli i definitivno) osigura ulaskom u Alijansu, ali su i ti „čimbenici“ bliži javnom zalaganju za tzv. „neutralnost“. Neutralnost zvuči vrlo elegantno, a ništa ne košta. (Da se razumijemo: ne košta ništa da se reče, a inače je vrlo skupa stvar, čak i da povjerujemo na trenutak da bi takvu crnogorsku poziciju plaćao neko drugi, a mi se sada „ne umijemo“ sjetiti ko bi to mogao biti. Taj spisak je kratak i svi ga znamo.)
S druge strane, u redovima onih kojima je ova incijativa neprihvatljiva ili „nedovoljno jasna“, kako smo pročitali, moguće je da ima zadovoljstva što je opozicija predložila nešto što nema šanse na uspjeh.
Medijska pažnja oko prelazne vlade učinila je da dugo najavljivani dogovor vladajućih partija u vezi aneksa njihovog koalicionog sporazuma prođe gotovo nezapaženo. Sada je, zapravo, još i manje jasno oko čega su se veća i manja vladajuća partija uopšte dogovarale i što je uslovilo da do dogovora, bar ne onog pisanog, ne dođe. Stvar je na početku bila predstavljena u dramatičnoj formi i činilo se da je u pitanju krajnja nužda, uslovljena neslavnim sporovima i pregovorima poslije podgoričkih izbora. Sada vidimo da sve i to nije toliko dramatično, niti nužno. Koalicija je tu, sa i bez aneksa.
Takva situacija više govori o koalicionim partnerima, nego o samom formalnom dodatku na koalicioni sporazum. Njihovo partnerstvo je sada, s jedne strane, možda i jače nego ranije, jer ne slijedi strogo logiku partijskog pripadništva - i kada se radi o međusobnom odnosu partija, ali i kada je riječ o unutrašnjim odnosima u samim partijama. A možda je i slabije ... iz istih razloga.
U godini kada treba da dobijemo poziv za članstvo u Alijansi, teško da građani, što god da o samom članstvu mislili ili ne mislili, mogu imati koristi od takvih politika.
Umjesto ovog prelaznog aneksa gubljenja nacionalnog vremena Crnoj Gori je potreban odlučni iskorak prema NATO, kako bi bio obezbijeđen poziv. Potrebna je politika nacionalnog jedinstva i širenje fronta političkih snaga koje umiju i žele da prepoznaju važnost tog istorijskog cilja, kao i potrebu da Crna Gora ima jasnu političku većinu kada pred njom bude pitanje da li hoće (i smije) da bude dio Alijanse.
Politike koje koriste ideje o prelaznim vladama i aneksima, da bi vodile ljute unutarpartijske, međupartijske i personalne bitke, osuđene su na neuspjeh.
Problem je samo što njihovo gubljenje vremena znači gubitak za sve nas, a njihov neuspjeh može značiti neuspjeh naše Crne Gore."
