Ideja Moskve o stacioniranju ruskih mornaričkih snaga u Mediteranu konačno je uobličena 2012. U sirijskoj luci Tartus je od 1974. Bila ruska baza koju je koristila tadašnja Peta operativna flota. No, kriza u Siriji primorala je Rusiju da hitro traga za drugim lokacijama na kojima bi mogla stacionirati svoje brodove na Mediteranu.
Sredinom 2013. ponovo je odlučeno da Ruska Federacija mora održati stalno prisustvo na Mediteranu. Kako su države članice NATO bile isključene kao moguće opcije, izbor Moskve se sveo na tri zemlje koje imaju lučke kapacitete za mornaričke baze i koje bi mogle, zbog političke situacije, da možda budu budući partneri-Egipat, Kipar i Crna Gora. Nije bilo riječi o klasičnim vojnimbazama, niti je tako nešto izvodljivo u sadašnjem odnosu međunarodnih snaga. Rusija je tragala za državom, regionalnim partnerom, koji bi dozvolio ruskim brodovima da koriste luke za snabdijevanje gorivom i drugim potrebama, opravkom i redovni servisiranjem brodova.
U junu 2013. kiparski šef diplomatije Joanis Kosouludes izjavio je da je Rusija tražila dozvolu da uplove ruski vojni brodovi u kiparsku mornaričku bazu u Limasolu i da koriste vazduhoplovnu vojnu bazu u Pafosu. Rusima je uskraćena dozvola za stacioniranje u luci, ali je data privremena, u hitnim situacijama, da ruski vojni transporteri mogu da slete na aerodrom u Pafosu radi nužnog snabdijevanja brodova i rotacije vojnika.
Početkom jeseni 2013. slična molba za korišćenje luka upućena je i Egiptu. Egipat nije prihvatio rusku ponudu, pravdajući se da bi dopuštanje stranim zemljama da uspostave čak i neformalne vojne baze bilo podrivanje egipatske suverenosti.
Potom je na red za upit došla i Crna Gora. Prvo je diplomatskim kanalima zatraženo da ruska delegacija posjeti Ministarstvo odbrane, da se razgovara o mogućnosti stacioniranja ruskih brodova na crnogorskom primorju. Do razgovora nije došlo, uprkos insistiranjima ruske strane.
Nakon toga je ruski vojni ataše zvanično zatražio da ruska flota na Mediteranu može koristiti luke Bar i Kotor za stacioniranje i servisiranje ruskih vojnih brodova i „drugih materijalno-taktičkih potreba, snabdijevanja gorivom i potrepštinama“. U analizama vojnih eksperata iz ruskoh vojnih časopisa navodi se da je Moskva vjerovala da zvanična Podgorica neće imati političke snage da tek tako odbije rusku „molbu“. Podgorica je ipak rekla-ne. Istina, ne tako direktno: ministarka odbrane Milica Pejanović Đurišić nikad se tim povodom nije srela sa ruskim zvaničnicima.
Ruski ambasador u Podgorici Andrej Nesterenko je nešto docnije obznanio da je Moskva „bila zainteresovana“ da razgovara sa čelnim ljudima crnogorske vojske o mogućnosti da ruski ratni brodovi pristaju u luke Bar i Kotor, ali da Ministarstvo odbrane Crne Gore “nije željelo ni da čuje za to”! Koliko je značaja Moskva pridala crnogorskom odbijanju pregovora svjedoči oštra reakcija Ministarstva inostranih poslova Rusije na posjetu premijera Đukanovića Vašingtonu, kad je zvanična Podgorica jasno naglasila namjeru da Crna Gora što skorije dobije poziv u NATO.
Rekonstrukcija dešavanja i odnosa Moskve i Podgorice otkriva koliko je teritorija Crne Gore i danas značajna velikim silama. Ministar vanjskih poslova Igor Lukšić je u pravu kad kaže da pregovora o gradnji ruskih vojnih baza na crnogorskom primorju nije bilo. Ali, nije američki senator Marfi pogriješio kad je govorio o ruskoj ponudi Crnoj Gori. Moskva je prije nepune dvije godine zvanično tražila da luke Bar i Kotor budu kljućne stacionarne tačke za uplovljavanje i servisiranje ruskih vojnih brodova. Da li bi rentiranje vojnih baza koštalo baš milijardu dolara i da li je ruska ponuda mogla toliko da se naplati, to su detalji o kojima jedino znaju nadležni u Moskvi.
