Onaj ko je volio Kemala i Kemalovo djelo, ko mu je pripadao duhom, nije mogao pogriješiti stranu u nedavnim sumornim i teškim vremenima. Ljubav tada nije stanovala na bilo kojoj strani. Ona je bila u centru, cilj svakog cilja i suština čovjekovog življenja. To neki nijesu shvatali nekad, a neki nažalost nikad.
Možda bi se Kemalovo djelo moglo najslikovitije definisati kao djelo poete koji je sijao ljubav. Onu iskrenu i beskonačnu, neposrednu, ljudsku, namijenjenu običnom čovjeku, kojeg možemo sresti na svakom koraku. Pjesme: „Jedne noći u decembru“; „Ne budi me noćas“; „Sarajevo ljubavi moja“; „Sviraj mi o njoj“; „Nije htjela“; Gitaro moja“; „Hiljade pahulja bijelih“ i stotine Kemalovih drugih pjesama ovjekovječile su Kemala Montena i ljubav kao smisao života. Neke od njegovih pjesama, makar za neke od nas, podrška su ili stoje uz rame jednoj „Emini“ ili „Kraj tanana šadrvana“ ili „U lijepom starom gradu Višegradu“ i drugim neprevaziđenim pjesmama bez obzira što se radi o različitom muzičkom žanru koji je nastajao u nekom drugom vremenu.
Kemal Monteno je čovjek – umjetnik koji je živio kao opšte dobro svih nas koji smo prije ili kasnije rođeni na teritoriji ex-Jugoslavije. Mnogi ga smatramo svojim najbližim prijateljem iako se poznavali nijesmo, prosto zato što bliži duhovno nijesmo mogli biti. Osjećaj međusobne pripadnosti smatran je neospornim. Tako nešto ne samo da upućuje na besmrtnost djela i lika Kemala Montena, već to apsolutno potvrđuje.
Ponekad se ožalošćenima učini kako se poslije Kemala Montena nema pravo pričati i pisati o ljubavi. On je sve pjesmom rekao. Pa pomislite kako je dovoljno, kad je ljubav u pitanju, ćutati i pjevušiti pjesme velikog Kemala Montena.
Mnogi umru a ne ostave nikakav dokaz da su živjeli. Mnogi ostave dokaz svog života, ali to urade po zlu i po mržnji. Kamo sreće da takve dokaze nijesu ostavljali, makar svojim nerađanjem.
Neka mi oprosti Kemal Monteno što se ovakvi na ovom mjestu pominju, no to se radi s ciljem kako bi se učilo dobro (ljubav) – Kemal Monteno, nasuprot onog drugog, (mržnje) i zla koje pripada nekom drugom.
Kemal nije svoj vijek proživio samo zbog sebe već i zbog nas. Živjeći ga, znao je ne samo da živi, već i zašto živi. Živjeti sa Kemalom u isto vrijeme značilo je iz dana u dan da ćemo „voljeti se još“ a nikako da ćemo „ćerati se još“.
Svi mi dakle, pri umiranju, prije ili kasnije, vraćamo nekome život koji smo besplatno dobili od nekoga, igrom neke čudne, možda i kosmičke sudbine. Neki iza sebe ostave suvo zlato i ljubav, kao Kemal, a neki par starih cipela i nešto mržnje i zla. Ostavština već nije igra sudbine, sreće ili nesreće, već isključivo vrsta karaktera koji dobismo pri rođenju.
Neka je vječna slava i hvala velikom Kemalu Montenu.
Ranko Đonović
Podgorica,
22.01.2015.godine
