Kažu da mi romantika nije jača strana, te da nemam onu toliko slavljenu žensku sentimentalnost, a sve zbog ovoga: kad neko pomene mladost i stane da cvili za njom, prošlom i nepovratnom, meni prosto pripadne muka. Kao da sam u rashodovanom autobusu, u kome sve smrdi po kuvanim jajima i neokupanoj čeljadi! Takvi su, otprilike, i bili autobusi u vrijeme te naše mladosti, a takva su počesto bila i čeljad. Voljela bih, kao što to čini svaki pravi romantični i sentimentalni muškarčić, da kažem: Sve sam prošla, nemam za čim da žalim! Može li išta ljepše čovjek misliti o sebi i za sebe!? A, ne, brate!
Zamislite: čovo prošao SVE!? Sve je vidio - cijeli svijet; sa svima je vodio ljubav - od one koja je odmah htjela, do one koja mu je muke zadavala; završio je sve škole - od Ni'šića do Harvarda; putovao je na Mjesec, upoznao je Tita, Majku Terezu, Papu, Anđelinu Džoli; sa Matem Parlovim boksovao, sa Ronaldom pio kafu na... na Pikadiliju, snimio film sa Ćićolinom, ronio sa fokama, plivao sa delfinima, družio se sa Džordanom, sadio pirinač, brao pamuk... ama, baš sve je postigao! Prelijepo, prelijepo.
Kad sam bila mlada i naivna: Meni iz mladosti fali jedno: onaj totalno naivni pogled na svijet i ljude oko sebe! Ta blažena naivnost je jedino za čim žalim! I tu prestaje sva moja sentimentalnost!
Zato što sam bila mlada i naivna, nisam odmah tačno i jasno uvidjela šta nam se dešavalo "onda". Jes' da mi je bilo vrlo smiješno što se nekog proziva zbog pečenog jagnjeta - valjda zato što sam to vidjela bar sto puta; jes' da su me užasno nervirali folk, Žikina dinastija i sve druge Dinastije; jes' da su nešto Srbi i Albanci petljali po Kosovu; jes' da mi je dragi bio u vojsci (u Puli - daleko u pm!); jes' da sam jedva dolazila do zagrebačke štampe; jes' da se čitala Duga i Tv revija; jes da su stalno bile nekakve sjednice i da je siroma' Momo često putovao tamo i ovamo; jes' da je nekako prifalilo para i narod se nešto unervozio, ali ja nisam uopšte kapirala šta se iza brda valja! Sve do jednog momenta: Slobo bijaše obećao Srbima da niko ne sme da ih bije, Slovenci propričali isključivo slovenački, Hrvati se sjetili nekih svojih kraljeva, Srbi grobova, Makedonci se prestravili, Bosanci hvatali za slamke, kad ono - Crnogorci pomriješe od gladi!?! E, taj momenat, kada su na glavni titogradski trg izašli radnici i poštena inteligencija i iznijeli transparente na kojima je pisalo: Mi smo gladni! jeste momenat kada je umrla moja mladost. Strašni momenat kada se ugasio moj naivni pogled na svijet i sve u njemu. Na tim transparentima je - svojim očima sam vidjela - pisalo samo jedno: Crnogorci više ne postoje!
Pogled iz prošlosti: U mom mladalačkom pogledu na svijet, Crnogorci su bili narod ka' narod - isti oni iz pomenutih autobusa: svakakvi. Bili su i dosadni i zabavni, i bezobzirni i bezobrazni, i dragi i dobri; mogli su biti prevaranti, lopovi, obmanjivači, ubice; mogli su biti uobraženi, uskogrudi i neobrazovani, baš kao što su mogli biti i veoma talentovani, šarmantni, sposobni, hrabri... ama, baš sve kao drugi na ovom svijetu.
Ali, ono što nikako nisu mogli biti - čak i ako su istinski bili - nisu mogli biti javno gladni! Reći da si gladan, to reći javno, jeste najodvratniji oblik pokornosti pred vremenom koje je hrupilo na naša vrata i najdublje poniženje za nekog ko je sebe smatrao Crnogorcem. I svi su u raspad Jugoslavije ušli sa, možda idiotskim, ali konkretnim razlogom, koji ih je odista mučio: jedni su htjeli da ostvare dugotrajne, svakoljetnje snove, drugi da presade grobove na Mjesec, treći da odbrane Hrista, njegovu majku i svu rodbinu, četvrti su čuli zov Zapada, petima se nisu sviđale granice preko imanja, šesti su se zahuktali zbog „ideologije” sasvim nepismenog đeda, sedmi zbog para, osmi zbog teritorije, deveti zbog seksa, deseti zbog muzike, jedanaesti zbog svog pisma, dvanaesti zbog novinskih polemika, trinaesti zbog Holivuda, četrnaesti iz dosade... a samo mi ulećesmo u to razvaljivanje zbog - gladi!?
Pogled sa strane o nama: Negdje sam pročitala zapis jednog izvanjca, ne sjećam se ko to bijaše, sa kraja XIX vijeka, u kojem stoji da "u Crnoj Gori nema prosjaka". Izvanjac objašnjava da je to otuda što je kod Crnogoraca ispod časti prositi, baš kao što je sramota dozvoliti da je iko pored tebe gladan, a ti sit.
Takav životni diktat - iako je vazda bilo siromašnih i još siromašnijih, baš kao i bogatih i još bogatijih - bio je dio naše kulture, obrazac po kojem smo svi jedni drugima bili braća ili, bar, stričevi i ujaci, odnosno tetke i strine najmlađima oko sebe. Baš kao što je dio naše kulture bilo i to da se za gosta mora imati i najbolja rakija i najljepše parče pršute, čak i onda kada đeca u kući imaju tek po komad hljeba. To što podrugljive hulje takve obrasce tumače kao izvitoperenost seljačkog, planinskog mentaliteta i pretvaraju te ponosne ljude-seljake u obične, snishodljive i slavoljubljive jadnike, jeste samo impotentno i alavo izrugivanje svemu što je časno i čestito. Jer, svinja ne zna što je biser! Ne bi ga prepoznala, pa da joj i cijeli obor u biser tapaciraš. E, baš po tom principu, tumači crnogorskog mentaliteta čestitost i vrijednost dijeljenja sa drugima ne razlikuju od milostinje; baš kao što ne shvataju veličinu poštovanja čovjeka, koja se pokazuje upravo gostoprimstvom u kući. A, vidiš, izvanjac zna. Pošto ja nisam pametna kao naši kolumnisti, pjesnici i ministarski savjetnici, neću vam sada citirati niti jednog etičara koji bi posvjedočio da sam, baš kao nekadašnji Crnogorci, potpuno u pravu. Ono što izvanjac nije stigao vidjeti, al' ko mu je kriv, jeste da svaka budala umije nešto ukrast' - nije avetna da prosi! Ali, to ne mijenja stvar.
I, eto nas, ogladnjesmo, crkosmo od gladi i - otplovismo u vječna lovišta. Nema više tih Crnogoraca koji ne prose. Ostali samo lopovi. Nema više najbolje rakije za kuma i prijatelja. Ostao samo martel za biznis-partnere. Nema dijeljenja, preostala samo milostinja, s vremena na vrijeme. Više nismo seljaci, potpuno smo evropeizirani. Izvanjci više nemaju šta da napišu o nama.
Tu, među nama: Međutim, ako bi se spuštio, a daće Bog, kakav izvanzemaljac na naš komad planete, našao bi dosta mrtvih građana, koji žive u bijedi i siromaštvu. Oni su umrli kad i moj naivni pogled na svijet, sahranjeni su isto kad i moja mladost, ali žive i ištu milostinju!
U svakom gradu, u svakom selu ih ima. Prose, jer nije imao ko da ih nauči dostojanstvu. Prose, jer nikada nisu imali komšiju koji je, zbog svoje, dao i njihovoj djeci. Mole za pomoć preko novina, preko televizija. Jer, žive u šupi ili napuštenoj zgradi, bez prozora, struje i vode; njihova djeca ne znaju kako izgleda kupatilo i nemaju pojma kako radi telefon, a kamoli kompjuter. Ne vjeruju da postoje kuće u kojima je toplo. Ne vjeruju da je neko juče bacio cio hljeb. Ne možeš ih ubijediti da postoje slatkiši koje niko ne želi pojesti. Nezamislivo im je da neko istovremeno ima papuče, patike, duboke patike, cipele, duboke cipele, kratke čizme, duboke čizme i sandale. Ne vjeruju da postoje djeca koja nikada nisu gladna. Ne vjeruju da postoje djeca koja imaju ujake, stričeve, tetke... Najčešće ne vjeruju ni to da postoje djeca koja imaju očeve. Jer, oni žive sa mrtvim majkama. A majke ih hrane od socijalne pomoći. Očevi su, jer su nježne muške duše, otišli nekud da tu muku i te jade ne gledaju. Da ne pate. A ako su tu, onda su obavezno nešto bolesni. Nikad toliko bolesnih očeva nije bilo u ovoj zemlji. Toliko su onemoćali i bolesni da još samo imaju snage moliti za pomoć...
Jeste, mi smo u rasparčavanju Jugoslavije učestvovali zato što smo bili strašno gladni. Bijasmo toliko ogladnjeli da ovo sad, kad pored nas rastu đeca, poput onih šestoro u šumarku kraj Rožaja, nije ni primać' onoj našoj pustoj gladi. Mi, eto, imamo i danas tek toliko da do kraja izgradimo vjerske objekte, da tu i tamo potpomognemo popove i svece, katkad da trknemo na neki samit, seminar, da nekako i na jedvite jade sagradimo zgradu - ne zna niko te muke, da povremeno pomognemo poplavljene i gdjekad kupimo sliku, skulpturu, kakvu vilu-udžericu kraj mora... ništa više. Zato nam treba taj izvanzemaljac da opiše naš ponos. Da lijepo zapiše za daleka neka međuplanetarna izdanja, kako u Crnoj Gori žive djeca pod golim nebom, dok oko njih, ma na korak od njih, žive konačno najedeni!
Nedostaje li mi mladost? Nedostaje. Nedostaje mi onaj naivni pogled na svijet i sve u njemu. Nedostaje mi i onaj autobus, koji vonja po kuvanim jajima i neokupanoj čeljadi. Jer, u tom rashodovanom i prljavom autobusu, u kojem je treštala muzika niskobudžetnog folklora, kroz čije se prozore vidjelo čisto i potpuno plavo nebo, i u kojem su se mogle čuti i psovke i ruganja i šale i doskočice, bar niko nije bio gladan, bar ne javno i glasno. Zašto su ti kose pobelele, druže.... U tom autobusu se nikada ne bi našla svinja koja dozvoljava da na dalek put iko ide bez parčeta hljeba, bez oca i bez muzike. ...zar i tebe nešto u životu mučiiii... Odmah bi šofer svinju izbačio van! Pa neka ga pokupe popovi, sveci ili izvanzemaljci. Jer, definitivno, takav nije bio naš zemljak.
