Piše: Mihailo Miljo RADOJIČiĆ
Za bajku je često potrebna noć. Bila je. Novogodišnja. Jedini praznični ukras na toj kolibi-kempici u pustom polju obavila je priroda. Mjesec žut kao kriška limuna okačio se o nebo nad krovinjarom. Smrzli snijeg rasuo se kao srebro po krovu i polju. Ispred nje, jedno jedino drvo, cičom zastakljenih grana, ledom i snijegom. Dva mala prozora izbečena u noć sa ledenim, prozirnim kontrinama izvezenih mrazom, dovršila su prazničnu sliku na osami. Sve je pratila muzika i ritam nakostriješenog śevera. Zauvijao je kao gladni kurjak, da srce puca.
Titravo svjetlo iznutra odavalo je život. Naspram prozora s desne strane vrata, bio je tavulin s četiri stolice; drven, nezastrt. Na njemu je cvilio plamen svijeće. Nije bila svečarska, obična šterika, jedini izvor svjetlosti. Plamen je lelujao na jednu stranu kazujući odkuda vjetar duva kroz kempicu, leden kao pusta okolina. Tavulinu je prvi prišao čojek. Izbio je nekud iz tmuše s prigrnutim gunjem i sa drvenom karlicom punom varene krtole. Postavio je pored svjetiljke i śeo. Karlica se pušila od vreline. Onda je prišla žena zabrađena vunenim šalom dugim kao struka. Donijela je poklopljeni bronzin, čevčiju i konate od cinge. Rasporedila ih po astalu nalivajući jednu po jednu vrelim čajem. Kada ih je nalila domaćin je mahnuo rukom izgovarajući samo jednu riječ „ajte”! Iz iste tmuše iz koje su izbili čoek i žena, izbijala su đečica kao zečići uskačući u vidokrug smrzlog prozorskog okna kao u kakav ram za kolektivni portre. Prvo dvoje, veće i starije, su zauzeli stolice, treće je primio otac na koljeno, četvrto je uskočilo majci u skut...i sva su mjesta bila zauzeta. Kao iz potaje odnekud je izbila kenjkajući i trljajući oči bosonoga đevojčica s haljetkom iznad koljena. Otac je primio na drugo koljeno trljajući joj nožice da ih otopli, ogromnim radničkim šakama. Onda je skinuo gunj i oboje đece na krilu prikrio s prednje strane pripijajuću ih uz grudi. Ukriveni i šćućureni kao u gnijezdu, virile su im samo glave kao tićima koji čekaju da ih neko nahrani. Vreli čaj i varena krtola bili su jedina hrana i najgora kombinacija za svaku noć i čast a kamoli za ovu novogodišnju ledenjaču. Ali nijesu imali ništa bolje ni više za ovu priliku. Prazno i za praznik ali pušio se i tavulin i konate i njihova usta koja su se široko otvarala izgoneći višak vreline poslije svakog zalogaja, posne ali tople večere. Raskravila ih je, čak i zabavljala savladana vještina da gutaju što topliji škrti objed. Već ugrijanog stomaka, kikotali su se dobacujući jedni drugima. Otac i majka su ih sokolili da što vrelije gutaju i obrazi su im se zarumenjeli. Šterika je dogorijevala titrajući i dalje plamenom na istu stranu. Prozor se sve više maglio a mraz je sve jače molovao okno pojačavajući ledenu sliku iz koje su čiljeli likovi dok se nijesu pretvorili u blijede obrise. Kao siluete postepeno, kako su i ušli u ram, izvlačili su se iz smrznutog okvira. Stara godina je izdisala sa šterikom. Ram se ispraznio i svi su otabanali u postelju na drugu stranu kućerka a za njima i ostatak šterike. Sada se život nastavio u drugom prozoru. Jedva živa svjetlost je osvijetlila zajedničku postelju. Svi na podu kao jedinom ležaju, pod jednim pokrivačem. Polijegali su jedno pored drugog da se zajedno dogrijavaju, pakujući se kao za eksport u istoj odjeći u kojoj su bili za stolom. Otac je postavio šteriku na prozor i legao ispod njega đe je vjetar najače zviždao svoju ledenu sonatu. Gunjem je prikrio đečicu do sebe. Majka, sa druge strane postelje šalom, uradila je isto. Isčiljelo svjetlo šterike je trepnulo nekoliko puta i utrnuo ga je zvižduk vjetra. Mrak je zapučio kolibu. Neko je ispod pokrivača uzdržano, kao osuđenik, zapitao: „A zašto tata, ne čekamo Novu Godinu?”
„Sine, za Novu godinu treba sat, a mi sat nemamo. Ne znamo ni kada će doć ni kad će proć...Sad spavajte! Viđećemo je śutra kao i sve prošle što smo viđeli...A sve buduće da dočekate bolje...I snijevajte, da kad odrastete...ne budete najamnici kao ja.”
Otac je naslijedio svog oca najamnika koji je izgubio svu imovinu zajmajući se kod uglednog zelenaša popa Đone.Tako su ga zvali. Đon je bio mekši od njegovog obraza. Imao je više od stotinu najamnika. Većina je kod njega prvo uzimala zajam a kad nije mogla da vrati, ni glavnicu ni interes, padala je u najam kao u ropstvo, gubeći i kuću i baštinu. Tako im je splašnjavao imetak a na njihovoj muci kvasalo je bogatstvo popa Đone. Za utjehu, ispjevali su mu pjesmu: „A što kukaš kukavice tužna kad nijesi popu Đoni dužna... popu Đoni i popu Iliji kojima je dukat najmiliji.” Povazdan je obilazio imanje na konju. Tolika mu je bila stečena i oteta imovina da je jedva uspijevao, od zvijezde do zvijezde, da je obiđe jašući i nadzirući najamnike koji su argatovali. Razdaljina od prve do zadnje parcele rastezala se na nekoliko kilometara u polju širokom. Sve oranice i ledine, sve bare i močvare i dvije rijeke; sve je proknjižio na sebe. Jedne večeri kad se vratio u jednu od kuća u dnu polja za večeru nije bilo ničega zgotovljenog osim kačamaka za najamnike. Gladan-prazan pristao je na najamnički obrok i opuva ga je s apetitom. Tek kad se zasitio, prepoznao je da je kačamak bio neslan. Otac iz kempice, čuo je ovu priču od svog oca, predratnog najamnika, i prenio je najstarijem sinu. Unuk je prepričao...uz dodatak koji nije na odmet: „U kući velikog gazde kuvali su najamnicima neslan kačamak da bi manje jeli.” Pop je stekao sve što se steći može njegovim rabotama, obrtima i zelenaškim penalima. Svi su mu bili u kaznenom prostoru; tri sela i tri puta više zaselaka. Svi u ropstvu. Sve je stekao osim nasljednike. Bez poroda!
A onda je stigao rat. I opet se bogatio. Prometao je s okupatorom sve što se prometnuti moglo. Prometnuo je i sebe; u izdajnika. To je bilo dovoljno za komuniste da ga vrebaju i smaknu najprečim putem, čim mu na put stanu. Stali su mu. Zadatak da ga likvidira dobio je proleter, jedan od njegovih najamnika. Vjerovali su da osvetnika mimo njega biti ne može za sve što mu je zelenaški oteto i za sve najamne godine neslanog kačamaka. Popa Đonu bog pomilovat neće. Najamnik je dobio mitraljez, gazda lopatu da sam sebi iskopa raku. Nestali su u šumovitom predjelu. Poslije izvjesnog vremena začuo se dug plotun a odmah potom jedan kratki kao pečat na učinak. Likvidacija je odjeknula ubjedljivo.
Kada je rat završen egzekutor nije više bio među živima a žrtva jeste. Po prilici bivši najamnik nije vjerovao u pobjedu proletera pa je pucao iznad zelenaša. A ovaj je opet preteka. U slobodi, dočekala ga je robija. U ratu izdajnik, u zatvoru doušnik. Provaljivao je najbliže predratne i ratne ortake i kompanjone, i dušu i je prošpijao. Provlačio se kroz najbodljikavije žice svog karaktera puzeći pred novom vlašću. Onda je stupila na scenu komunistička inkvizicija; konfiskacija! U ideološkoj teoriji socijalizma to su zvali eksproprijacija eksproprijatora. Sve što je oteo zelenašenjem, država je uzela pod svoje. To mu je presudilo. Nije umro, lipsao je bez iđe ikoga svoga. Ostala mu je opet obilata okućnica usred polja sa drugom velikom kućom. Naljednici su bili izvanja rodbina od strica. Sa predratnim imetkom iz istih poslova, i oni su svi završili visoke škole i preprodali se novom režimu. Potom su se razišli po novoj državi da se što više odalje od porodične poročne i proskribovane prošlosti.
Najamni junak sa početka ove sage s petoro đece ostao je i dalje u rožniku nekad velikog posjeda u svojoj potleušici, održavajući ostatak imovine. Za njega se vremena nijesu ni popravila, ni promijenila. Promijenili su se samo nasljednici. Ali ni nasljednici nijesu imali nasljednika pa su nasljedstvo prodavali i prodavali kao tuđe, parče po parče, u bescjenje. Onda je stigao odnekud novi „zakoniti” izdanak porodice koja je prosto odumrla daleko od zavičaja. Kao beba usvojen je u nekom domu za đecu bez roditelja i odrastao je kod staratelja. Kad ih je pokopao prodao je sve, tamo njihovo, što je naslijedio u velikom gradu. Onda je stigao u njihovu postojbinu i dokrajčio ostatak. Granice nekad prevelikog imanja sveo je na obzidanu avliju koja je ograđivala, u cijelom kraju, nekad najugledniju kuću sa velikim trijemom. Kad je sve poarčio sveo je svoj život na prizemlje u jednoj jedinoj kamari koja je nekad bila dnevna soba. Golemo imanje sveo je na avliju a golemu kuću na jednu sobu. Tu je obdanjivao, obnoćivao i objedovao. U neodržavanoj kućerini s proljeća i s jeseni bila ga je memla od kamena a zimovao je uz nemilosrdni vjetar i stud kroz oronule prozore. Sve je nestalo u šumi novog naselja izniklog na usitnjenim placevima. A priča o bogatsvu svela se na zaborav i utrnula kao šterika u krovinjari najamnika.
Ljeta su proticala i krovinjara je zarasla u drveće. Sakrila se kao stid i nikome više nije bila na vidiku. A onda jedne Nove godine kad su se ogoljele grane presvukle u svilenkasto inje kroz njih je kao svečanost zablistala nova kuća u novogodišnjem rublju. Davnja staza se pretvorila u ulicu a kuća ograđena sa velikim rasuđenim dvorištem, dominirala je nad okolinom. Stotine svjetlucavih žigica sijevalo je kroz prozor, velik kao izlog, na dnenom boravku. Bilo ih je i izvan kuće po ogoljelom drveću.Treptale su u stotine boja grijući i štipajući ledinu i ledene grane sa kojih su kapale suze poput radosnica. Zaboga, da li su to ona đeca iz onog vremena, dosanjala očevu novogodišnju želju. Ako su, neka su.
U tom zakićenom, nekad pustom prostoru, kao da je uždena sva muka svih najamnika i pretvorena u svečanost. U svemu tome bilo je prećerizma i pomalo kiča. Ali ko je to na putu od nemanja do imanja uspio da prođe tu raskrnicu dokazivanja. Kako gođ obrneš sirotinja uvijek i u svakom slučaju ima nasljednike. Ona kao da ima preče pravo na njih a obogaćeni nesoji ne baš.
