Čemu robovati suvremenim konvencijama, mučiti se s kulisama koje simuliraju demokratski ustrojeno društvo, trpjeti čak i takve terete modernosti kao što je ustavom zajamčeno pravo na slobodu izražavanja, ako ova zemlja punim plućima uživa u svojoj srednjovjekovnoj duhovnosti? Zašto se skanjivati i bježati od rituala koji bi sasvim dosljedno izrazili stvarnost hrvatskoga javnog, kulturnog i političkog života? Ili možda ipak jelka – ali takva da umjesto šarenih blagdanskih ukrasa s grana vise ljudske glave, s grimasama koje bi dočarale užas nevjerništva? A na vrhu križ, jasno, izrađen od dva ukrštena bajuneta.
Varaždinski psihijatar, istinabog, „izgorio“ je u svakom slučaju, s tim da su funkciju lomače preuzeli raspaljeni mediji. Njegova profesionalna i ljudska detronizacija ispraćena je složnom predbožićnom šutnjom onoga dijela javnosti koji se običava kititi liberalnim atributima. Stradati zbog toga jer si otvoreno iznio svoje mišljenje – što u tome ima novo? Što tu ima atipično za hrvatsku demokratsku svakodnevnicu? Nije li takav ishod bio jedini moguć? Jer Nenad Horvat dirnuo je u tabue koje prisebni žitelji demokratske Hrvatske ne dotiču: u sveti rat i u svetu vjeru, odnosno u one koji nad tim svetinjama drže monopol, odnosno u branitelje i u Katoličku crkvu, a uz to je upotrijebio i jednu strogo zabranjenu kovanicu – klerofašizam.
Klerofašizam u Hrvatskoj do te je mjere skaredan i omražen fenomen da nije dopušteno niti javno suočavanje, a kamoli javno razračunavanje s njim, već jedino s onima koji se – unatoč njegovoj skarednosti i omraženosti – drznu da ga glasno prepoznaju. U takvom slučaju odgovorne institucije i lojalni građani imaju odriješene ruke: u borbi protiv optužbi za klerofašizam preporučljivo je koristiti sva raspoloživa sredstva iz klerofašističkog arsenala.
Nenad Horvat pod pritiskom je odstupio s mjesta voditelja Odjela za psihijatriju Opće bolnice Varaždin – nakon što se hajka na njega raširila poput šumskog požara, nakon što je zaprimio desetke prijetnji smrću, nakon što su ga desničarski portali častili nadimcima kao što su „Doktor Smrt“ ili „Doktor Mengele“ – zato jer se na društvenoj mreži usudio primijetiti da kolona od tisuću-dvije ratnih veterana, odjevenih u crne majice, s ovećim križevima na prsima, zaustavlja promet u zagrebačkoj Savskoj ulici i napreduje prema Markovu trgu „s pogonom na klerofašizam“.
Do danas, ama baš nitko od aktera na „lijevo-liberalnom“ krilu političke scene nije stao u Horvatovu zaštitu; nikome nije niti neobično to što slobodnome građaninu Hrvatske, zbog slobodno israženog mišljenja – uz to još i točnog – biva ugrožena ne samo profesionalna karijera, već i fizička sigurnost. Što se liberala tiče, problem je s Horvatom u tome što nije umio držati Facebook za zubima. Kad sveci marširaju, treba zavladati integralna tišina, treba zamrznuti ovisnost o komunikacijskim tehnologijama, a dogodi li se drugačije, sankcije će predvoditi nacionalna desnica koja, kao što je primijetio Sloterdijk, ionako nikada nije razumjela razliku između države i horde.
To je ta fina cinična nadgradnja u odnosu na prvobitnu akumulaciju državnosti u NDH. U Endehaziji, naime, nije se postupalo prema pravilu „kažeš li nam da smo ustaše – smjestit ćemo te u Jasenovac“. Naprotiv, ustaše su s ponosom nosili svoja fašistička uvjerenja i svoje fašističke insignije, a građanin obični stjecao je veće šanse da ga ovi odlože u logor tek ako se i sam nije tako legitimirao. Danas, međutim, kažeš li klerofašistima da su klerofašisti, nadrljat ćeš zbog vrijeđanja hrvatske demokracije – to jest zbog retorike koja odstupa od bontona kolektivne mimikrije – i to tako što će te razdražena demokratska masa izložiti klasičnoj klerofašističkoj harangi. Najprodornija u toj dreci u pravilu je šutnja onih koji se nominalno zalažu za slobodu javne riječi.
Realno govoreći, hrvatska demokracija i nije imala većih postignuća od toga da klerofašizmu omogući nastup pod konspirativnim nazivima. Proglašenje demokratskih propozicija učinilo je klerofašiste taktički sramežljivima. Oni, doduše, ne kriju svoju stvarnu prirodu – baš suprotno: ona mora biti svakome jasno stavljena do znanja – ali zadržavaju pravo na ukrasnu ambalažu, te se nude s pseudodemokratskim kondomom, kao nož u koricama.
Spomenutu ciničnu nadgradnju efektno je, uz pomoć naizgled sitnog likovnog detalja, ogolio intendant riječkog HNK Oliver Frljić, odgovarajući na pismo nadbiskupa Ivana Devčića u kojem je ovaj tražio skidanje s repertoara predstave „Hrvatsko glumište“. Sveto je lice – falsificirajući karakter predstave o kojoj ga je izvijestila fantomska vjernica N.N. – zagrmilo kako je „potrebna neizmjerna količina drskosti da se Euharistija i križ povežu, vjerojatno i identificiraju s ustaštvom“, da bi redatelj uzvratio čuđenjem što nadbiskup „nije imao potrebu javno se obratiti i N.N.-u koji je na zgradi riječkog HNK iscrtao slova U s križem“. I još: „Pretpostavljam da u ovom kontekstu monsinjor nije vidio nikakvo skrnavljenje kršćanskog simbola, kao što ga nije vidio ni njegov brat u vjeri, blaženik Alojzije Stepinac.“
Kontekst je dakle takav da anonimni crtač slova U s križem – biljega koji simbolički sažima klerofašističku riješenost – bez ikakva nesporazuma podupire nadbiskupa Devčića u njegovoj presudi kako je „potrebna neizmjerna količina drskosti“ da se u hrvatski klerofašizam upre umjetničkim prstom. Budući da rečeni biljeg u stotinama tisuća izdanja dekorira zidove hrvatskih gradova, da se on raširio kao prepoznatljiva etiketa ovdašnje urbane arhitekture, a da crkveni dostojanstvenici nikada nisu našli za shodno opisati ga svetogrdnim, nego demoniziraju one koji tu simboličku i realnu agresiju primjećuju, već je golim okom vidljivo – čak i bez spominjanja zadušnih misa za Antu Pavelića, euharistijskih lakrdija na Bleiburgu i sličnih ustašluka svećeničkog kadra – da je odium prema klerofašizmu proporcionalan njegovoj sveprisutnosti i da se nitko u Hrvatskoj klerofašizma toliko ne grozi kao klerofašisti.
Nešto širi uvid u kontekst može ponuditi kardinal Josip Bozanić, koji je u ovogodišnjoj božićnoj poslanici hrvatske vjernike preporučio upravo blaženiku Alojziju Stepincu. Potpomognemo li se „neizmjernom drskošću“, horizont se širi i izvan nacionalnih granica: Što je drugo bilo proglašenje Stepinca svecem nego sretni ishod hrvatsko-vatikanskog napora da se klerofašističkoj tradiciji osigura licenca za bezbolnu prilagodbu normativima suvremene demokracije?
Građanin Horvat, koji je zbog iskazanog mišljenja ostao bez radnog mjesta – u čijem su slučaju, naime, bez krzmanja zgažene temeljne demokratske vrijednosti – stradao je jer nije bio upućen u ciničnu prirodu ustavom zajamčene slobode govora. Možda je čak, zaveden proklamacijama, povjerovao da živi u sekularno uređenom društvu, gdje kolektivno klečanje pred kultovima ne spada u redovne dužnosti stanovništva. Budući da je takav, nesmotren i kritički zaigran, oskvrnuo svetinje – hrvatske branitelje i Katoličku crkvu – pomela ga je odmazda religioznih, oluja nastala socijalnom fuzijom, neumoljiva sila što se oslobađa kada megalomanija privilegirane društvene skupine biva udružena s megalomanijom privilegirane vjerske institucije.
To spektakularno stropoštavanje liberalno-demokratske fasade hrvatskoga društva, ispod koje se ukazala mrka klerofašistička cigla, dovoljno tvrda da rascopa svaku nevjerničku glavu, nikoga naročito ne uznemirava, a ponajmanje vladajuće liberale. Odgovorni za održavanje sistema pozvat će majstore da zakrpaju rupe. Dekor će pod hitno biti doveden u prvobitno stanje. Javni život ide dalje, a definirat će ga poznati parametri: žbuka i bijes.
(6uka.com)
