Za drugi komad koji je radio u nacionalnom teatru, mladi reditelj sa stalnim angažmanom u Beogradu odabrao je poznati dramski tekst jednog od najvećih kritičara društveno-političke svakodnevice u Srbiji, pa i regionu.
Nakon što je Kovačević iznio svoje izuzetno visoko mišljenje o ovom čitanju njegove predstave, naš sagovornik ističe da je za reditelja poseban osjećaj kada se na premijeri u publici nalazi autor teksta.
- Slušao sam o tom čovjeku mnoge stvari i ono što znam sigurno jeste da je mač, da je bez dlake na jeziku. Kada se u petak sve završilo, u jednom trenutku sam sjedio sam u bifeu i mislio o tome šta će on da kaže. Mislio sam često o tome i u toku predstave, jer do sada mi se nije desilo da radim pisca koji je živ. A onda još vatreno krštenje baš sa njim – priča Mićunović.
On dalje kaže i što mu je u razgovoru sa Kovačevićem, osim već pomenutih riječi hvale za posao koji je uradio, posebno imponovalo.
- Rekao je da je došao da gleda predstavu objektivno, ne kao svoju dramu, i to je veliki kompliment, zato što je uspio da posmatra predstavu na drugi način. Mislim da je to pobjeda. Ako smo to uspjeli, onda je to velika stvar.
Uz to, Kovačević je u razgovoru s mladim rediteljem podsjetio na zastrašujuću činjenicu da u tekstu njegove drame „neke rečenice u današnjem vremenu zvuče aktuelnije nego tada kada su napisane“.
- To možda i nije tako dobra vijest, jer nam poručuje u kakvom vremenu živimo. Ovu dramu, koja je njemu vrlo draga, kaže da smo uspjeli da nadgradimo želeći da ispričamo priču iz Nevenove perspektive – prenosi Mićunović utiske razgovora sa Kovačevićem.
Odmotavanje filma: Centralni lik „Urnebesne tragedije“, bez sumnje, može se povezati sa rediteljem ove predstave, kao i „Revizora“ postavljenog na istu scenu CNP-a prije četiri godine. Na pitanje koliko je Veljka u Nevenu, on kaže:
- Nemoguće je da nema Veljka u Nevenu - bio bi to nonsens. Čitava ideja krenula je iz lične percepcije svijeta, pogotovo kada se one podudaraju. Ne želim da kažem da Neven ima direktno veze samnom, ali kroz njega želim da pričam priču koja je priča moje generacije. Mislim da se to znakovito nameće u ovoj predstavi. Zato sam i stekao utisak da ljudima nije važno iz kojeg vremena je on izašao, što je divno. To znači da se ta Nevenova generacija širi, da danas to može da bude i neko ko ima 35 godina i neko ko ima dvadesetak.
On precizira da je generacija koju predstavlja Neven nije determinisana, „nešto što treba vezati i čekićem zakucavati“ za određene godine.
- Naprotiv, treba otvarati i sagledavati stvari unazad. A koliko će ko da odmotava film unazad gledajući predstavu - to prepuštam publici.
Ne nalazimo samo u liku Nevena djeliće intime ovog mladog reditelja. U svemu što režira - pomalo se razlobliči, kao što i glumci to rade na sceni kada nadograđuju karaktere.
- Bez te simbioze, odnosa reditelja i glumaca, ne postoji ni taj život – pozorišni, umjetnički, fantazmagorični... Stvari se zatvaraju u tom krugu: kako će ko da izvaga ono što iz daje iz sebe, u odnosu na ono što radi, i zato je to timski rad. Svako od nas uzima i otvara razne fioke tokom radnog procesa. Neko se uopšte ne otvori - ostane zatvoren, zaključan. I to se dešava. Ali, mislim da je divno da smo u svakoj predstavi na sceni, zapravo, mi – taj tim koji je stvorio predstvu i za nju ponešto privatno izvukao iz sebe. Drugačije nije dobro. To je identifikacija, vrlo dragocjena u pozorištu.
Ono što determiniše Mićunovićev rad u pozorišnom svijetu već sedam godina jeste da izbor muzike ne prepušta drugima. Za njega je to dio vlastite pozorišne identifikacije.
- Radio sam deset predstava i samo jednom nisam birao muziku: radio je Đule Van Gogh u predstavi „Smrt trgovačkog putnika“. To govori da i muzika „diktira“ život kroz nešto što pokušavaš da isfiltriraš... Kao što ti na pamet padne neki glumac, bez koga ne možeš da zamisliš određenu ulogu ili određenu situaciju, tako i meni – bjesomučno preslušavajući muziku iz svojih datoteka – idu slike kroz glavu. Divno je to što me nekada preslušavanje muzike koja nikada ne bi ušla u predstavu, navede da ode na neki pravac koji je inspirativan. Konkretno, u „Urnebesnoj tragediji“ to je samo jedna numera, koja je čak – zanimljivo – klecmer (muzika Jevreja iz istočne Evrope). Na prvu loptu je nikada ne bi povezali sa onim što je ovo podneblje, što je Dušan Kovačević. Ali, baš je to dobar dokaz da kada se stvari, koje nekada na papiru djeluju nemoguće, dobro iskombinuju - nekada imaju najjači efekat.
Između lokalnog i banalnog: Pomenutih deset predstava Mićunović je režirao u Crnoj Gori, Sloveniji i, najviše, Beogradu. Na pitanje koliko je „lokalnih tema“ u svakoj od njih, kaže:- Apsolutno je atraktivno praviti predstavu za podneblje u kome se nalaziš. Usudiću se da kažem da je to i neminovno. Nekada nije moguće, ali tamo gdje jeste - uvijek bih išao tim putem. To je slučaj i sa „Urnebesnom tragedijom“; nijesmo je „gurali“ u Crnu Goru po svaku cijenu, ali smo napravili da je ona crnogorska. I, prosto, uklopila se. Mislim da će se u svom pozorišnom životu tek razvijati i dobijati još iz ovog podneblja, iz Mediterana na koji smo često mislili - kroz taj nevjerovatan ritam, kroz karaktere. Mislim da smo uspjeli da damo jednu notu koja predstavlja ono gdje smo i što smo... Što se tiče drugih pozorišta u Beogradu ili Sloveniji - koliko sam ja imao iskustva – tu uvijek poželim da ne pravim predstavu koja je lokalna, ali da ima nešto sa tog podneblja. To je teško napraviti, jer ako je lokalna, onda je na neki način predstava i banalna. A da bi bila, uslovno rečeno, „svjetska“, mora jako dobro da se iskombinuje – pojašnjava Mićunović.
Na kraju, evo prilike da saznamo i poneku želju sagovornika Portala Analitika. U susret Novoj godini pitali smo ga što bi postavio na scenu i sa kojim glumcem bi rado sarađivao.
- Odrastao sam kroz umjetnost, kroz ljude koji su u pozorištu, roditelje koji su bili tamo. Kao klinac sam strašno volio da gledam „Skupljače perja“ Saše Petrovića. Mislim da sam pogledao taj film toliko puta, da je su se roditelji uplašili šta mi se dešava i zašto svaki dan gledam taj film. Možda je on u meni probudio želju da se bavim ovim poslom, da stvari precipiram dublje, da ne gledam samo „spolja“ nego da „uđem u sistem“, prije svega, tog filma... Vjerovatno se to negdje i podsvjesno dešavalo. I tako, naravno, dolazimo do Bekima Fehmiua koji je - bio to što jeste i sa kojim bih, naravno, poželio da u nekom paralelnom univerzumu da radim – kaže mladi umjetnik za naš portal.
K.J.
Foto: politika.rs, CNP/D.Miljanić
