Izražavjući izuzetno zadovljstvo što je prisustvovao prvom izvođenju ovog komada koji je na scenu nacionalnog teatra postavio Veljko Mićunović, poznati srpski pisac i dramaturg je imao samo riječi hvale za ono što je ovdje vidio.
- Pod velikim sam utiskom zato što je ovo jedna neobično dobra predstava. Nisam puno putovao i nisam gledao mnogo mojih predstava, zato što sam stalno imao nekih obaveza. Ali, imao sam sreću da sam večeras u Podgorici i da sam gledao ovu predstavu.
Kovačević nije krio iznenađenje da je ovaj izuzetan rezultat, kako precizira „jedna od boljih predstava uopšte rađena po njegovim predstavama“, nastao kao plod rada i mašte jednog mladog reditelja.
- Meni je pravo čudi da jedan tako mlad čovek tako ozbiljno uradi predstavu - da toliko ozbiljno promišlja poražavajuću priču o raspadu jedne porodice. To je do te mere ozbiljno urađeno, kao da ima sto godina. Ovo je u svim segmentima sjajna predstava: u suštinskim, u razmišljajućim, u samoj poruci... I glumci su fantastični. Dakle: sjajna je scenografija, muzika, igra glumaca, ta strašna energija koja tutnji od samog početka, način na koji je problem postavljen – ističe sagovornik Portala Analitika i dodaje kako je istovremeno napravljen i otklon od početka devedesetih, vremena kada je tekst nastao.
- „Urnebesna tragedija“ sada živi svoj život, koji će biti jako dug i lep, pa i van matične scene - sasvim sigurno - jer je univerzalna. Ona je prepoznatljiva bilo gde da se događa, a to što se događa u Crnoj Gori i što je malo prilagođena jeziku i mentalitetu, to joj samo daje još jednu zanimljivost – zaključuje Kovačević.
Premijerna publika komada u kome igraju Ana Vujošević, Mladen Nelević, Vule Marković, Nada Vukčević, Branimir Popović, Branka Stanić, Meto Jovanovski, Milivoje Obradović i Momo Pićurić, do posljednjeg mjesta je ispunila centralnu salu CNP-a. Reagujući smijehom i aplauzom na pojedine situacije na sceni, iskreno je uživala u onome kako je tim „Urnebesne tragedije“ uspio da uobliči Kovačevićevu dramu. Iz vremena početka rata na prostoru bivše Jugoslavije, ekonomskih i drugih kriza i, prije svega, pretvaranja familija u disfunkcionalne porodice svako u sali je, sasvim sigurno, ponio neko gorko sjećanje koje je mogao pronaći u dijalozima glumaca. Ipak, publika se u ovom slučaju mogla prijatno osjećati, posmatrajući sve to kao grotesknu – ili umjetničku – sliku jednog vremena. Bliskost tog i aktuelnog trenutka dočarava nam glumica Ana Vujošević.
- Toliko se nekih i tužnih i ružnih stvari dešava na sceni, ali sa crtom duhovitosti koja publici daje jednu opuštenost, a s druge strane im steže stomak. Ne može se reći da i danas nije kao devedesetih, jer smo u posljedicama tih godina. Tada je ovaj komad „igrao“ na neku drugu notu, dok je sada taj vremenski otklon odlično profunkcionisao. Mislim da je ovo fenomenalno čitanje „Urnebesne tragedije“, a ono najljepše iz komada je taj optimističan kraj: da mladić, ipak, postaje zdrav i normalan i da nalazi svoju bolju budućnost.
Vujošević dodaje kako je rad na ovom projektu bio izuzetno interesantan sa mnogih aspekata, a da njegov konačni „izgled“ mogu zahvaliti rediteljskoj dobroj pripremljenosti za rad i nesvakidašnjim idejama koje odlično funkcionišu na sceni.
- Mislim i da je scenografija velika stvar, zato što je jednostavna, potpuno svedena, lišena bilo kakvih banalnosti i kućnog realizma. To dodatno daje dobru atmosferu - čak nešto urbano - taj šmek koji ovđe u Crnoj Gori u predstavama još uvijek nemamo – zaključuje Vujošević.
Nada Vukčević imala je, možda, zahtjevniji posao da parira uvijek odličnom Branimiru Popoviću i da do kraja iznese fizički zahtjevnu ulogu.
- Branimir Popović i ja smo na sceni toliko smo povezani, toliko smo zajedno, da on bez mene ne bi imao ulogu, niti ja bez njega. I to je ono najzanimljivije. Kada smo počeli da pričamo o tom tandemu uloga, već smo se radovali koliko će to biti dobro. Ali, nismo znali što nas čeka – objašnjava Vučkević.
Dodaje da je bilo zadovoljstvo raditi sa Mićunovićem, ali ne i naporno.
- On je genijalan, mlad, pun nekog elana i novotarija - kao da ima sto pedeset predstava iza sebe - i zna kada da pusti glumca da odmori. Imali smo scenu koja nije bila dobra, bio svjestan toga i samo je rekao: „Odmorite, idite kući“ – ispričala ona za Portal Analitika.
U novom komadu CNP-a vidjeli smo i jedno novo lice: Vule Marković, student druge godine Fakulteta dramskih umjetnosti, bio je „sveprisutni“ Neven, mladić oko koga se plete cijela storija.
- To je rekostrukcija jedne noći, njen početak i sami kraj, i ključna scena je ona koju imam sa đedom. Meni je i prijalo što sam imao jako malo teksta, da ne moram i o tome da vodim računa – s osmijehom kaže budući glumac i dodaje:
- Sada vidim šta znači gluma i pozorište. To je pokret, govor, gvozdena disciplina, preciznost i - mašta.
A ta mašta je ono što i publiku pokreće da s nestrpljenjem čeka svaku novu predstavu, bez obzira koliko će, na kraju, biti dug njen život na samoj sceni.
K.J.
